Kur’an uvijek prihvata opraštanje i toleranciju kao temeljne principe, u tolikoj mjeri da se “robovi Svemilosnog” opisuju na slijedeći način:
A robovi Milostivoga su oni koji po zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: “Mir vama!” (Al-Furqan, 25:63)
(…) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno (Al-Furqan, 25:72)
A kad čuju besmislicu kakvu, od nje se okrenu i reknu: “Nama naša djela, a vama vaša djela; mir vama! Mi ne želimo društvo neukih” (Al-Qasas, 28:55).
Općeniti smisao ovih ajeta je da oni koji imaju tu blagodat da su istinski robovi svoga Gospodara, Svemilosnog, oni koji kada se sretnu s kakvim besmislenim ili ružnim govorom ili ponašanjem, ne izgovore ništa nepristojno, nego prođu dostojanstveno pored toga. Ukratko: Svako postupa po svome nahođenju (Al-Isra, 17:84), te na taj način pokaže svoj karakter. Karakter heroja tolerancije je uljudnost, promišljenost i tolerancija. Kada je Bog poslao Musaa i Haruna čovjeku koji je tvrdio da posjeduje božanstvenost, kao što je to faraon činio, naredio im je da se ponašaju tolerantno prema njemu i da mu govore umilno (Ta Ha, 20:44).
Život Ponosa čovječanstva – neka su mir i blagoslovi s njim – vođen je u sferi opraštanja i blagosti. On se tako ponašao čak i prema Ebu Sufjanu, koji ga je progonio tokom čitavoga života. Za vrijeme osvajanja Mekke, čak i nakon što je Ebu Sufjan rekao da još nije siguran u pogledu islama, Poslanik je rekao: Oni koji se sklone u Ebu Sufjanovu kuću – sigurni su, kao i oni koji se skloeu u Kabu. Na taj način, u pogledu skloništa i sigurnosti, Ebu Sufjanova kuća je spomenuta odmah uz Kabu. Po mome skromnome mišljenju, takva tolerancija je više vrijedila nego da su ovom čovjeku date tone zlata, jer on je tada imao sedamdeset godina a u njemu su i dalje bili ukorijenjeni egoizam i želja za vlašću.
Uz to što mu je bilo naređeno da toleranciju i vođenje dijaloga uzme kao temelj izvršavanja svojih dužnosti, Poslanik je bio upućen ka onim aspektima u kojima je pronalazio ono što je zajedničko njemu i ljudima Knjige (Jevrejima i kršćanima):
Reci: “O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne riječi i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Bogu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni druge, pored Boga, bogovima ne držimo!” Pa ako oni ne pristanu, vi recite: “Budite svjedoci da smo mi predani Bogu!” (Ali Imran, 3:64).
U drugom ajetu, onima čija su srca puna vjerovanja i ljubavi naređuje se da opraštaju i da budu tolerantni čak i prema onima koji ne vjeruju u onaj svijet:
Reci vjernicima da oproste onima koji ne očekuju Allahove dane u kojima će On nagraditi ljude za ono što su radili! (Al-Džathiya, 45:14).
Oni koji znaju da je njima upućen ovaj ajet – a to su oni koji su posvećeni ljubavi, koji sanjaju o tome da budu istinski robovi svoga Gospodara zato što su oni ljudi koji svjedoče svoje vjerovanje, na temelju kojeg su postali muslimani koji izvršavaju svoje vjerske dužnosti – moraju se ponašati blago i tolerantno, ne očekujući ništa od ljudi. Oni moraju uzeti savjet od Yunusa Emrea koji je rekao: “Ne diži ruku na onoga koji te udara, ne odgovaraj onima koji te kleveću i ne mrzi one koji te zlostavljaju!”
