Ne volim iznositi tvrdnje i imam slabo pamćenje, pa i pored toga, mogu navesti desetak ajeta, jedan za drugim, koji se tiču opraštanja, dijaloga i otvaranja srca svima. Ti ajeti pokazuju sveobuhvatnu prirodu ili univerzalnost islama.
Naprimjer, Kur’an kaže: Mir je dobro (An-Nisa’, 4:128). Ne mora značiti da se ovaj iskaz odnosi na neku posebnu situaciju, da ima samo jedan smisao ili okvir. Taj propis je općenit. Zar i korijen imenice islam nema višestruko značenje: pouzdanost, predanost, mir, sigurnost i povjerenje? Onda nije moguće da budemo istinski muslimani, ukoliko ne gajimo u sebi te osobine. Osim toga, temeljni smisao ove imenice jeste: prihvatanje svega ili pristup svemu s ljubavlju. Ako mi ovom pitanju ne pristupimo u ovom duhu, onda mi za sebe ne možemo reći da smo shvatili islam i da smo njegovi reprezentanti.
Osim propisa koji govore o čuvanju mira i sigurnosti, u Kur’anu postoje i ajeti koji se odnose na stavove koje bi trebalo zauzeti u odnosu na kriminalce i one koji izazivaju anarhiju i teror; za takve ljude slijede pravne sankcije i kazne. Međutim, ticali se ovi ajeti i hadisi ovih tema ili njihovih implementacija, svejedno, ukoliko ne uzmemo u obzir okolnosti u kojima su objavljeni i na koje se oni odnose, ukoliko ne odvojimo suštinu od detalja i cilj od sredstva, ukoliko ne evaluiramo ajete u kontekstu situacije i prije i poslije njihovog objavljivanja, mi ćemo u svim tim slučajevima doći do pogrešnih zaključaka.
Ja mogu reći – i to, evo, sada činim – da su mir, ljubav, opraštanje i tolerancija fundamenti islama, a da su ostale stvari akcidentalne, sporedne. Neophodno je dati prioritet onome što je temeljno za jednog muslimana prema stepenu važnosti. Naprimjer, ukoliko Bog pridaje važnost ljubavi, ukoliko nas je On obavijestio da On voli one koji vole Njega, pa ukoliko je On poslao čovjeka kojem je dao najdraže ime Habibullah – onaj koji voli Boga i koji je voljen kod Boga – onda mi to uzimamo kao fundamentalni princip. Propisi kakvi su džihad protiv licemjera i nevjernika sekundarna su pitanja koja su uslovljena okolnostima. To su propisi koji su povezani s raznovrsnim uzrocima i situacijama. Ukoliko nema takvih uzroka, onda se ni ti propisi ne mogu primjenjivati.
Propisi koji se tiču stvari kakve su egzekucija, egzil i rat vezani su za raznovrsne uzroke ili razloge. Ono što je ovdje suštinsko jeste da se islam objašnjava i prenosi ljubaznim riječima i uljudnim ponašanjem. Mir, pravda i stabilnost su suštinske vrijednosti za koje se zalaže islam, a rat je popratna pojava koja se javlja u specifičnim okolnostima i ima razne uzroke. Nažalost, oni koji ne poznaju suštinu i koji ne promišljaju o uzrocima drugorazrednih propisa, oni koji (čitajući Kur’an površno i bukvalno, kao što to čine zahirije[1]) stavljaju naglasak na nasilje – ovi ljudi ne razumijevaju propise, oni ne poznaju razloge tih propisa niti njihove izvore, jednostavno – oni ne shvataju islam.
Kada se pojave relevantni razlozi ili uzroci, naravno, tada se propisi moraju primjenjivati. Naprimjer, kada strana neprijateljska vojska napadne našu zemlju, mi tu vojsku, naravno, nećemo pasivno posmatrati sjedeći u nekom ćošku i govoreći napadačima: “Baš je lijepo što ste došli!”
Pogledajte svijet u kojem se mi danas nalazimo! Prema nekim nedavnim novinskim izvještajima, “krvavi ratovi” se danas neprestano vode u pedeset i šest dijelova svijeta. Rijeke suza i krvi ovoga časa teku planetom! U mnogima od tih ratova neke zemlje koje brane demokraciju i ljudska prava su na obje zaraćene strane. U tom slučaju, suprotstaviti se ratu znači biti nasuprot ljudske realnosti. Zbog toga, onog časa kada neko podriva demokratska prava i slobode, mi ćemo, naravno, braniti sebe i ako treba, boriti se. Ali, kao što sam već rekao, ovo su drugorazredne stvari. Temelj islama je mir i prihvatanje ljudskog roda s ljubavlju.
Poziv zajedničkoj riječi
Drugi aspekt osnivanja i održavanja dijaloga je neophodnost povećanja interesa koji su nam zajednički s drugim ljudima. Ustvari, čak kada su to oni s kojima razgovaramo Jevreji i kršćani (a kad se ne radi o unutarmuslimanskom ili nekom drugom dijalogu – op. prev.), mora se zadržati isti ovaj pristup: ostaviti postrani sve što nas razdvaja, a prihvatiti dijalog o onome što nam je zajedničko i s tog stanovišta razgovarati o svim drugim pitanjima. Naprimjer, kada Kur’an ljude Knjige poziva: O, sljedbenici Knjige, dođite riječi koja je zajednička vama i nama! Koja je to riječ, šta je ta riječ? “Da ne obožavamo nikoga osim Boga.” Istinska sloboda ostvaruje se samo onda kada ljudi ne robuju nikome i ničemu osim Bogu. Kada neko postane rob Božiji, on je spašen od toga da robuje bilo kome drugom. Dakle, dođite da se ujedinimo oko ovoga stava. Kur’an nastavlja: (…) da ne uzimamo neke od nas za bogove / gospodare (Ali Imran, 3:64). Ovdje je, dakle, naša primarna zajednička tačka: vjerovanje u Boga; poslanstvo Muhammedovo ovdje nije ni spomenuto. U drugom ajetu stoji: Reci vjernicima: “Oprostite onima koji ne vjeruju u onaj svijet!” Ovdje je, dakle, rečeno da se oprosti onima koji ne vjeruju u onaj svijet i proživljenje poslije smrti – zato što (…) jedino Bog nagrađuje ili kažnjava ljude za ono što su stekli (al-Džathiya, 45:14), odnosno ukoliko nekoga treba kazniti, onda ga jedino Bog može kazniti, i to se više nikoga ne tiče.
Jedan drugi primjer za ovo pitanje se odnosi na Poslanika koji je primio blago upozorenje od Boga onda kada se molio protiv nekih zločinaca pogana (višebožaca). Prema jednom izvještaju, neko beduinsko arabljansko pleme je tražilo od Poslanika da mu pošalje učitelje Kur’ana. Poslanik je poslao nekoliko takvih učitelja, ali oni su njima postavili zasjedu i surovo ih poubijali u mjestu zvanom Bi’r al-Maunah (Vrelo Mauna). Nakon ovog događaja, Božiji Poslanik je molio Boga da ih kazni, ali Bog je objavio slijedeći ajet:
Od tebe ne zavisi da li će On pokajanje njihovo primiti ili će ih na muke staviti, jer oni su zaista nasilnici (Ali Imran, 3:128).
Danas u čitavom svijetu raste interes za vjerom. Po mome mišljenju, prestavljanje vjere s njenim istinskim vrijednostima dobilo je još i veću važnost nego prije. Danas postoji potreba za ljudima koji su čestiti, samosvjesni, oprezni, iskrenog i čistog srca, ljudima koji ne uzimaju tuđe i koji ne misle visoko o sebi, koji tuđe dobro preferiraju nad svojim dobrom, koji nemaju ovosvjetske žudnje. Ukoliko jedno društvo obrazuje ljude s takvim osobinama, to znači da nas uskoro čeka mnogo bolje vrijeme.
[1] Zahirije Kur’anu i sunnetu pristupaju isključivo s vanjske strane, zanemarujući unutarnje uvide i poglede. Oni su minorna sekta muslimanskog svijeta.
