صُمٌّ بُكْمٌ عُمْيٌ فَهُمْ لاَ يَرْجِعُونَ
Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste (Al-Baqara, 18)
صُمٌّ بُكْمٌ عُمْيٌ فَهُمْ لاَ يَعْقِلُونَ
Gluhi, nijemi i slijepi – oni ništa ne shvaćaju. (Al-Baqara, 171)
Jedan od dva ajeta tiče se licemjera, a drugi nevjernika. Kao što se samo po sebi vidi, jedan zajednički nazivnik za licemjera i nevjernika postoji u području strančarstva, netrpeljivosti i grubosti, zatim u uglu gledanja i nezdravoj misli. Zato se obje skupine opisuju kao da su gluhe, nijeme i slijepe.
Međutim, uzroci kod dviju skupina su, prema porukama dva ajeta, donekle različiti. Uzrok u prvom ajetu je to što se akteri ne vraćaju ranijoj, izvorno urođenoj naravi, dok je uzrok, prema drugom ajetu, to što akteri ne koriste svoje umove. Zajednička pojava koja ih čini gluhim, nijemim i slijepim, jeste neokrenutost Uzvišenom Stvoritelju putem čitanja knjige Svemira, pogledu i opažanju izložene poput kakve divne Božanske izložbe, zatim neuvažavanje te knjige s pravom mjerom, neposmatranje Svijeta i zbivanja u njemu, neproučavanje i neuzimanje pouke iz toga svega, kao i neslušanje objavljenih Knjiga i glasa intuicije i savjesti. Kad bi oni to činili, pohitali bi kao vjernici ka očitovanju “Nema drugog Boga osim Allaha”. Dakle, uključili bi svoje umove i vratili se izvorno urođenim naravima. Život bi provodili u skladu s Božijim statutom i zakonom, u skladu s Njegovim naredbama i zabranama.
Dakle, oni su gluhi jer ne mogu čuti sve što slavi Uzvišenog Allaha svojim posebnim jezikom i što Mu zahvaljuje. Nijemi su jer ne mogu govoriti o onom šta osjećaju u dubini duše, niti to mogu iskazati, a slijepi su jer ne vide puteve i staze koji ukazuju na postojanje Uzvišenog Allaha i Njegovu Jednost.
Ako bi se htjela sažeti sadržina ovog ajeta, vidjelo bi se da on nevjernike opisuje po tome što neće da se opamete, odnosno neće da koriste umove, niti da razmišljaju. A kad bi mogli razmišljati, odnosno da uistinu razmišljaju, imali bi mogućnost jednostavno pronaći puteve koji vode u vjerovanje.
Upravo ti isti nevjernici, tvrdoglavi i zlokobni, koji su dugi niz godina zlostavljali časnog Poslanika, s.a.v.s., i njegove prijatelje, priređujući im razne nevolje, pošto su bolje upoznali muslimane nakon sklapanja mira na Hudejbiji, u atmosferi mira u Mekki ostavili su staru tvrdoglavost i hladne poglede. Shvatili su da nisu bili upravu. Zato su krenuli prema Istini. Naravno, stizanje nevjernika do ove važne tačke povezano je s njihovim razmišljanjem i procjenjivanjem. Stoga vidimo kako Kur’an časni, opisujući ih sažeto, ističe kako oni neće da se opamete.
Kad se radi o licemjerima, za koje Kur’an ističe posebno da su: Neodlučni kome će se privoljeti, da li ovima ili onima (An-Nisa’, 143), to znači da se dvoume između nevjernika i vjernika. Jednom su oni ovdje, drugi put tamo. Oni pate od pomanjkanja svjetlosti potrebne njihovim očima, njihovom osjećanju i spoznavanju. Pošto za život misle da se svodi na zemaljsko življenje, zahvaćeni su groznicom potpune predanosti užicima ovog svijeta. Stoga su vjerovanje i nevjerovanje kod njih izjednačeni. Gdje god se nađe neka ugodnost, prilika za lagodan i luksuzan život, oni joj hrle, a kad vide svoj interes u odlasku u džamiju, odlaze i tamo. Međutim, kada ustaju da namaz obavljaju, lijeno se dižu, i samo zato da bi se pokazali pred svijetom (An-Nisa’, 142). Dakle, oni provode život, u nekom smislu, na liniji islama. Zauzimaju mjesta za Poslanikom, s.a.v.s., ali slijepih očiju koje ne vide, potamnjelih srca i misli lišenih vjerovanja, iskrenosti i odanosti. Govoreći o istini vezanoj uz navedene, Kur’an časni za njih kaže da se “ne vraćaju”, odnosno ne vraćaju se Istini i istinitosti, ne vraćaju se izvorno urođenoj zdravoj naravi. U skladu s tim, mogu se u poglavlju Al-Munafiqun uočiti u opisu riječi “ne znaju” (لا يعلمون) i “ne poimaju” (لا يفقهون), a u opisu istine vezane uz njih, ne stoji da “neće da se opamete”, ili “ne razmišljaju”, jer takvi opisi odgovaraju nevjerovanju.
