فَلَوْلاَ كَانَتْ قَرْيَةٌ آمَنَتْ فَنَفَعَهَا إِيمَانُهَا إِلاَّ قَوْمَ يُونُسَ لَمَّآ آمَنُواْ كَشَفْنَا عَنْهُمْ عَذَابَ الخِزْيِ فِي الْحَيَاةَ الدُّنْيَا وَمَتَّعْنَاهُمْ إِلَى حِينٍ
Zašto nije bilo nijednoga grada koji je povjerovao i kome je vjerovanje njegovo koristilo, osim naroda Junusova, kome smo, kada je povjerovao, sramnu patnju u životu na ovom svijetu otklonili i život mu još izvjesno vrijeme produžili? (Yunus, 98)
Za otklanjanje patnje s naroda Junusovog, a.s., može se pretpostaviti da se ispunilo na jedan od slijedećih načina:
1) Moguće je da je to bio neki poseban postupak koji je Uzvišeni Allah izveo samo za taj narod, kakav nikad, ni prije ni kasnije, nije izveo ni za koji drugi narod.
2) Znakovi nastanka i dolaska nevolja pojavljuju se zajedno s pojavljivanjem njihovih uzroka. Međutim, rad za dobrobit, dobročinstvo i neki dobar postupak u tom trenutku može biti razlog da Uzvišeni Allah otkloni Svoju srdžbu i kaznu. Kad je Junusov, a.s., narod vidio predznake kazne, povratio se, posve se zaokrenuo i oglasio svoje pokajanje i pokornost Allahu. U jednoj “slaboj” predaji stoji da su pripadnici naroda počeli složno izgovarati: “Neka si slavljen Ti osim koga drugog Boga nema. Mi smo bili nasilnici”. Prema tumačenju jednog pobožnjaka, iznesenog na osnovu otkrovenja a ne na osnovu predaje, njihovo iskazivanje zadivljenosti, zahvalnosti, veličanje i očitovanje iskazivani su riječima: “Neka je Allah slavljen, hvala Allahu. Nema drugog Boga osim Allaha, On je najveći. Nema snage i moći osim u Allaha”. Allah je od njih otklonio kaznu i život im još neko vrijeme produžio. Poklonio im je život u kome ima mjesta i pripremanju za budući svijet.
3) Prema uzvišenim Božanskim zakonima, Uzvišeni Allah zapovijeda vjerovjesniku ili narodu kome je propisana kazna, da se iseli iz svoga zavičaja. Međutim, Junus, a.s., je, na osnovu promišljanja, napustio zavičaj i prije nego što mu je došla zapovijest o napuštanju. Prijekor Uzvišenog Allaha, upućen tome časnom vjerovjesniku na odgovarajući način, da bi se pokajao, čini se kao prikriveni uzrok koji je stajao iza otklanjanja patnje s njegovog naroda, upravo onako kako gromobran otklanja opasnost od groma. Nakon toga, uslijedila su događanja s kojima se suočavao, o kojima se znaju pojedinosti.
Izraz “zar nije” (هلا), koji se pojavljuje u Kur’anu, sinoniman je izrazu “e da je” (فلو لا), a dolazi sa značenjem “kamo sreće da je” (يا ليت). Sažetak značenja ajeta može biti: “Kamo sreće da je tu bilo neko selo koje je vjerovalo prije nego što je viđena patnja. Vjerovanje bi mu život na neko vrijeme produžilo. Ne bi propalo kao druga sela koja smo uništili”. Tu je prisutan i implicitni smisao sa željom da se čini pokajanje i povratak Allahu, u pokornost Njemu, prije nego što se dogodi patnja, ili čim se pokažu predznaci dolaska patnje i približavanja nevolja.
Sama činjenica da je taj narod bio blizu grada Mosula, u naselju Niniva, ne mijenja suštinu ili ishod istine. Ovdje je važna tačna procjena Božijih i vjerovjesnikovih odluka. Važno je tumačenje predznaka i znakova koji osvjetljavaju metode “tumačenja hadisa”, kao i život u budnosti i s oprezom u odnosu na sve moguće opasnosti, uz okretanje Allahu u svim prilikama, s dovom: “Gospodaru naš, daj nam da Istinu vidimo kao istinu, opskrbi nas slijeđenjem Istine. Daj nam da neistinu vidimo kao neistinu, opskrbi nas izbjegavanjem neistine.”
