حَتَّى إِذَا أَدْرَكَهُ الْغَرَقُ قَالَ آمَنتُ أَنَّهُ لا إِلِهَ إِلاَّ الَّذِي آمَنَتْ بِهِ بَنُو إِسْرَائِيلَ وَأَنَاْ مِنَ الْمُسْلِمِينَ
A on, kad se poče daviti, uzviknu: “Ja vjerujem da nema Boga osim Onoga u kojeg vjeruju sinovi Israilovi i ja se pokoravam! (Yunus, 90)
U nekim hadisima stoji da će svaki čovjek saznati jasnu, očiglednu i nesumnjivu istinu. Može se reći da se niko na budući svijet neće preseliti, a da nije povjerovao. Međutim, vjerovanje nakon određene etape ništa neće koristiti.
Vjerovanje faraona je bilo one vrste kakvo stigne kad tome već istekne vrijeme. Istina, faraon je uzviknuo: “Ja vjerujem!” Međutim, on je to izgovorio u vrijeme kad od toga nije moglo biti nikakve praktične koristi. Zato se u nastavku ajeta vidi pitanje: “Zar sada?” To je najkraći izraz koji može objasniti situaciju, a znači: Zar tek sada počinješ vjerovati? Zar ti to tek sada dopire do pameti, a sve do sada si griješio?! − Iz pitanja: “Zar sada?” može se razumjeti da je faraon bio grješnik sve do trenutka koji je neposredno prethodio njegovom uzviku… − Bio si grješnik kad si spremio konja i vojsku da ideš u potjeru za Musaom, a.s. Da si tada rekao da vjeruješ, da si se vratio s vojskom, imao bi priliku živjeti kao dobar rob. Međutim, vrijeme je isteklo.
Ukratko, Uzvišeni Allah ne sprječava da vjeruje rob koji se Njemu okrene. Rob nije lišen primanja njegovog vjerovanja. U pitanju je samo to da li je vrijeme pokajanja već isteklo. To je jedan od najispravnijih načina razumijevanja ovog ajeta.
Da li je faraon, kad se počeo daviti, jezikom izgovorio da vjeruje, ili mu je to tek bilo naumpalo? Prema uvjerenju učenjaka sljedbenika Ehlisunneta (أهل السنة و الجماعة), samo javljanje ideje u jasnoj formi i u pravo vrijeme broji se kao izgovor, koji u obzir uzima datu okolnost nastalu u čovjekovoj duši. Međutim, kako se vidi iz drugog ajeta, faraonu je već bila promakla prilika: Ali im vjerovanje njihovo, kada bi kaznu našu doživjeli, ne bi nimalo bilo od koristi (Al-Mu’min, 85). Uzvik je izgovorio da bi se izbavio iz vrlo teške situacije. Zato je Allah njegovo tijelo izbavio da bude pouka svjetovima.
Osim toga, ni kad se našao u tome teškome i strašnom trenutku faraon nije tražio utočište kod Uzvišenog Allaha, kod Svevišnjega Gospodara Koga su mu opisivali Musa, a.s., i Harun, a.s., već je mnogoznačnim izrazom tvrdio da vjeruje “u ono u šta su vjerovali i sinovi Israilovi”, odnosno izrazom koji upućuje na nešto dosta maglovito, nejasno i razumijevanju sinova Israilovih. Tu grešku je počinio prilikom izražavanja pokajanja.
Ako se pažnja obrati historiji, može se vidjeti da je faraon bio slobodoumnik. Moglo bi se reći i da je imao “materijalističke nazore”. Iznenadno i naglo vjerovanje neočekivano je kod takvih ljudi. Uz to, treba imati na umu da je uvjet pravog vjerovanja, pored vjerovanja u Allaha Jednoga i Jedinoga, Koji nema druga, bilo prihvatanje poslanstva Musaova, a.s., i priznavanje njega. Faraonovo vjerovanje u tome beznadnom trenutku nije bilo potpuno i iskreno. I kad je izgovarao da vjeruje, jednako je bio nevjernik.
