فَلَمَّا رَأَى أَيْدِيَهُمْ لاَ تَصِلُ إِلَيْهِ نَكِرَهُمْ وَأَوْجَسَ مِنْهُمْ خِيفَةً قَالُواْ لاَ تَخَفْ إِنَّا أُرْسِلْنَا إِلَى قَوْمِ لُوطٍ. وَامْرَأَتُهُ قَآئِمَةٌ فَضَحِكَتْ فَبَشَّرْنَاهَا بِإِسْحَقَ وَمِن وَرَاء إِسْحَقَ يَعْقُوبَ
A kad vidje da ruke njihove ne dotiču hranu, on osjeti da nisu gosti i obuze ga neka zebnja od njih. “Ti se ne boj,” – rekoše oni –, “mi smo Lutovu narodu poslani!” A žena njegova stajaše tu, i Mi je obradovasmo Ishakom, a poslije Ishaka Jakubom. (Hud, 70-71)
Kad gost ne pruži ruku prema jelu koje mu domaćin nudi, to je, prema uzusima i navikama svojstvenim svakom vremenu, znak loših namjera i zloslutnog razloga posjete. Očigledno je da je razlog s kojim su došli gosti bio neobičan i zbunjujući, pogotovo za jednog vjerovjesnika, obazrivog i saosjećajnog kakav je bio Ibrahim, a.s. Tačno je da su gosti bili meleci, a jelo i piće ne spada u ono što je primjereno njihovoj naravi. Zato ih se može vidjeti kako na svoj melekanski način ublažavaju napetost iznenađenja, postepeno iznoseći razloge svoje posjete koja je započela selamom razmijenjenim među dvjema stranama.
Ibrahim, a.s., je prošao trenutke straha od gestikulacija i pokaznih znakova koje je primjećivao i pratio. To je bilo rezultat vjerovjesničkog prepoznavanja i tumačenja razgovora. Na osnovama svog znanja, osjetio je da će se događati neobične stvari. Stoga je u zglobovima osjetio zamor, ali ne i pravi strah u sebi. Ubrzo se povratio od iznenađenja, a mjesto osjećaja uzbuđenosti zauzela je vjerovjesnička logika. Obilježja blagosti i miroljubivosti su počela dolaziti do izražaja u obraćanju i razgovoru, ali nakon što je Ibrahim, a.s., na početku, prošao trenutke koje smo istaknuli.
Što se tiče njegove supruge, Sare, a.s., koja je stajala, moglo bi se reći slijedeće:
Ona je stajala jer je željela služiti goste. Čak i kad bi se pretpostavilo prisustvo sluga kod nje, ona je više željela stajati i lično im biti na usluzi, iz poštovanja i počasti prema njima.
Neuobičajeni maniri gostiju su je uznemirili i zbunili, te je nastavila stajati da sve pažljivo prati. Uznemirenost i zbunjenost je trajala sve dok joj gosti nisu izložili radosnu vijest, ili dok nije osjetila promjene koje se neočekivano dešavaju na njenom tijelu.
Moglo bi se reći i da je ona, nadnaravnošću Allahove moći, bremenita postala odmah nakon što je ugledala meleke, slično kao što je i Merjema, a.s., postala bremenita kad je pred sobom vidjela meleka. Kad je osjetila promjene na sebi, nemir joj se premetnuo u radost praćenu blagim osmijehom.
Opravdano je pretpostaviti da je Sara bila besplodna, “u godinama nerodnosti”, odnosno u dobi kad prestaje mjesečno pranje, jer je bila u poznim godinama. Prema vladajućim zakonima, ženi kojoj je prestalo mjesečno pranje nije bilo moguće da zatrudni. Zato se može pretpostaviti da je u dato vrijeme kod nje pranje započelo, da je potekla krv. To žena najčešće osjeti ako se zateče u stojećem položaju. Kad je to osjetila, kad su joj meleci iznijeli radosnu vijest o Ishaku i Jakubu, Sara, a.s., osmjehnula se jer su se prvi sadržaji radosne vijesti već obistinili.
U arapskome jeziku izreka “Žena se osmjehnula” (ضحكت المرأة) može značiti i “Žena je dobila menstruaciju” (حاضت المرأة). Ovo u znatnoj mjeri potkrjepljuje prethodnu primjedbu i podržava pretpostavku, a Allah to najbolje zna.
