Od samog početka ove studije mi pokušavamo objasniti kako su neki zapadnjački sociološki pogledi insuficijentni za proučavanje jedne islamske zajednice ili pokreta, i to zato što se ti pristupi temelje na teorijama ekonomskih, političkih ili društvenih kriza koje se događaju u kontekstu modernizacije. Takve teorije ne uzimaju u obzir unutarnju dinamiku određenog pokreta pa onda svoje analize primjenjuju i na islamske pokrete. Većina teoretičara društvenih pokreta, bili oni vjerski, politički, ideološki ili građanski, te pokrete kategoriziraju u jednu od slijedećih vrsta:
- reakcionarni,
- tradicionalni-konzervativni,
- reformski,
- revolucionarni i separatistički i
- ekspresionistički i diskurzivni (raspravljajući)
Ova kategorizacija se općenito smatra validnim oblikom klasifikacije. Za početak, istaknimo činjenicu da društveni pokret koji stremi političkim ili društvenim ciljevima ne znači da se kreće u skladu sa tim ciljevima i idealima koji su determinirani ovim kategorijama. Ono što mi ovdje želimo reći jeste da se svaki pokret može smjestiti u okvir određenih tendencija unutar ovih kategorija, kontinuirano ili samo za određeni period.
Ukratko, ove kategorije mogu biti od koristi prilikom analiziranja, ali one previđaju unutarnje impulse određenog pokreta. Prema tome, objektivna analiza će uvijek uzeti u razmatranje i ove unutarnje impulse, principe postojanja, načine izražavanja i tipove diskursa koji se odnose na takve pokrete.
Kada mi govorimo o naporima zapadnjačkih istraživača koji se tiču pokreta u muslimanskom svijetu, uočavamo da njihov pristup većini ovih pokreta polazi od činjenice da su oni antikolonijalni i antizapadnjački. U muslimanskim zemljama koje žive pod totalitarnim režimima islamski pokreti, zajednice i grupe primorani su da formulišu široku društvenu transformaciju pokreta, i na taj način se često označavaju kao reakcionarni i politički. Međutim, svaka takva tendencija koja ima pred sobom politički ili ideološki cilj niti se predstavlja na naučni način niti odražava neko zajedničko mišljenje. U muslimanskim društvima koja sve više postaju islamska takav trend je preovlađujući. U ovom trendu ne postoji direktna povezanost sa politikama niti sa reakcionarnom mobilizacijom. Mi ovdje, međutim, treba da poentiramo da “oblikovanje programa ili zahtjev za društvenom promjenom” ima potpuno različito značenje u društvu od onog u sociološkim disciplinama. Tako se može reći da tendencija u društvu koje sve više postaje islamsko kao rezultat unutarnjih motiva ne može biti definisana kao ideološka. Ovo je područje gdje se procesi i pojmovi “islamizacije” i “islamizma” razlikuju.
U vezi sa fenomenom zajednice ova se činjenica treba uvijek imati na umu. Zajednica manifestira sebe kao rezultat tendencije koja se razvija u svome vlastitom društvu. Ovaj zaključak se ne izvodi iz alternative ka društvenom centralnom identitetu (kako bi se on mogao smatrati radikalnim ili ideološkim pokretom); prije će biti da takav pokret u tim svojim širokim tendencijama u društvu demonstrira svoju sposobnost da se izrazi na različite načine – nekad kao civilna organizacija, a nekad u okviru vjerskih tendencija ili povećanih senzibiliteta prema muslimanskom društvu. Ova tendencija se ponekad manifestira u obliku organizacija, a ponekad u obliku širokih, obuhvatnih pokreta.
Nekoliko članaka i studija koje analiziraju Gülenov pokret drže se shematske tendencije da ga prezentiraju kao ideološki pokret. Zbog toga bi se moglo reći da ti radovi gube na svojoj uvjerljivosti budući da oni ovaj pokret vide kao reakcionarnu formaciju koja traži da se predstavi kao alternativni društveni identitet. Ovaj napor se pokazao besplodnim budući da se Gülenov pokret posmatra kao društveni i ideološki pritisak da bude suprotan duhu vjerske komunikacije. Vjerska komunikacija se obraća slobodnoj volji i slobodi izbora, ona poziva prirodnim mehanizmima u ljudskoj prirodi. Nezavisno od svih nas, Stvoritelj je uspostavio mehanizme koji svijesti svakog od nas omogućuju da Ga prepozna i da Mu dopusti da i On nju prepozna. A zajednica upravo poziva zajedničkom osjećaju, svijesti i zdravoj prirodi.[1]
Gülenov pokret se ne koristi značajnim metodima propagande kada se obraća pojedincu i društvu. Kao što smo više puta zaključili, on je proizveo svoj vlastiti unutarnji metod i svoje vlastite snage za komunikaciju o vjeri. On pokušava da svaku ovosvjetovnu relaciju sagleda kao duhovnu relaciju i da je poveže sa vječnošću. Svi impulsi ovog pokreta oblikovani su kao duhovni i transcendentalni. Prema tome, odnosi u ovom pokretu su primarno altruistički i temelje se na odanosti i povjerljivosti. Ukoliko ne analiziramo ovaj pokret u pogledu njegovih unutarnjih impulsa i ideala i ukoliko budemo išli po unaprijed zgotovljenim modelima kada ga posmatramo u potpuno novom okviru, mi nećemo biti u stanju da dođemo do ispravnih zaključaka.
[1] V. Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, Istanbul: Nil Yayınları, 2005, p. 185; Asrın Getirdiği Tereddütler, Nil Yayınları, İzmir: 1998, Vol. 4, pp. 164-7; “Dar Bir Çerçeveden Din ve Vicdan Hürriyeti”, Yeni Ümit, No. 64, April 2004; Fasıldan Fasıla, Vol. 2, p. 50; İnancın Gölgesinde, İstanbul: Nil Yayınları, 2002, Vol. 2, p. 27.
