Nema sumnje, modernizacija je stvorila polja prijetnje koja se tiče personalnog, društvenog i političkog jastva našeg identiteta. Rapidna svjetska globalizacija nastavlja da razbija uspostavljene lokalne identitete i kulture. Ona je podvrgla lokalne i nacionalne vrijednosti preispitivanju upotrebe globalnoga kriterija.
Nove društvene paradigme tretiraju koncept identiteta unutar okvira konflikta i političko-društvenih kriza. Te krize sugerišu da postoji uzročna veza između svih vrsta kriza i društvenih identiteta te da one traže nove rute. Sociološki bi moglo biti potvrđeno da, do određene mjere, atmosfera društvenih kriza ima relativan efekat na konstrukciju identiteta. Prolongiranje političkih, društvenih i ekonomskih kriza slabi društveno jedinstvo i svijest. Osjećaj povjerenja i lojalnosti koje pojedinac ima prema “svima” može, isto tako, na ovaj način da slabi. Nedostatak normi, moći i povjerenja u kojima se društvo valja u vrijeme kriznih atmosfera alijenira društvo od njegovih vlastitih vrijednosti, nakon čega se javlja društvena struktura koju je Durkheim nazvao “neposlušnošću”. Ukoliko se ova atmosfera proširi u toj mjeri da obuhvati sve društvene i kulturne sfere, tek tada mi možemo opservirati krizu identiteta ili jastva. Najneposrednija posljedica krize identiteta je radikalni pad legitimnosti dijela upravljačkih elita i njihovih institucija. Ova kriza legitimnosti raste sa kurentnim liderskim promašajima u političkoj, ekonomskoj i društvenoj sferi.
Kada ove osnove primijenimo na oblikovanje zajednica i društvenih pokreta, mi možemo pratiti pravu logičku crtu: takve zajednice se javljaju u vrijeme ekonomskih, političkih i društvenokulturalnih kriza i one oblikuju alternativni identitet spram onog postojećeg društvenog i političkog identiteta. Ti pokreti imaju tendenciju da izoliraju svoje članove i asocijacije od jedinstva društva i napune im glavu ideologijom opozicije. Ova ideologija može da se proširi do narodnog nivoa i transformiše se u političku opoziciju ili izolirani članovi mogu biti izmanipulisani od strane postojećih marginalnih političkih organizacija. To je razlog zašto opresivni i antidemokratski politički sistemi i države formiranje novih zajednica i društvenih i civilnih pokreta posmatraju kao prijetnju koja je direktno uperena protiv države.
Istina je da najradikalniji, marginalni i/ili fundamentalistički pokreti imaju cilj da formuliraju takav alternativni identitet i ideologiju. Ovi pokreti izlažu osjećaje dubokog duševnog bola, visokih očekivanja i atrakcije za mase. Ovi pokreti bi mogli na dobar način pripremiti rekvizite svih vrsta terora i nasilja pod rukovodstvom koje ove metode smatra legitimnim. To je razlog zašto moramo u svim ovim vremenima biti spremni i opremljeni kako bismo, u određenoj mjeri, suzbili široke političke i društvene osnove nasilja, ali ove mjere i strahovi od nasilja nikad ne treba da se preokrenu u političku paranoju.
Sociološke osnove na kojima se temelji zajednica i u kojima se javlja nova civilno-društvena mobilnost razlikuju se od okolnosti koje proizvode radikalne i/ili marginalne pokrete. Prvo, identitet koga je formulirao ovaj fenomen nije nužno izazov za socijalno jedinstvo. Upravo obrnuto, ekspanzija mobilnosti može biti dodatak društvenoj vrijednosti koja vodi daljnjoj širini i otvorenosti društva.
Neka nam se dozvoli da ovdje bacimo pogled na motive koji vode ka mobilnosti marginalnih pokreta u islamskom svijetu, uključujući tu i Tursku kao i zemlje tzv. Trećeg svijeta. Općenito, politički sistemi u ovim zemljama uspostavljeni su i učinjeni dominantnim od strane elita koje su mase vodile izvan vidokruga procesa u kome se donose političke odluke. Legitimnost političkih sistema i elitnih klasa uvijek slabi ili zadobiva snagu u skladu sa performansom njihovih lidera. Muslimanske zemlje iskovale su svoju političku egzistenciju na siromašnim osnovama legitimnosti, i na taj je način njima uvijek nedostajao temelj političkog i demokratskoga kapitala koji je potreban za postavljanje kamena temeljca zdravog političkog sistema. To vodi u daljnju upotrebu sile kako bi se nastavila da drži moć i ovjekovječi politički mehanizam. Opresija u muslimanskim zemljama snažno se odražava na društvenopsihološku svijest masa, i ta opresija dovodi u pitanje političku legitimnost vladajuće elite.
Kada gledamo iz političkog ugla, postepeni kolaps Osmanlija (i perzijskog islamskog carstva) na islamskom Bliskom istoku rastao je sa natjecateljskim ideologijama nacionalizma koji se zasnivao na etničkim i jezičkim identitetima. Ovo podrazumijeva tri velike forme nacionalizma: turskog, iranskog i arapskog. Formiranje ovih identiteta uzelo je svoje naputke ne iz islamskih vrijednosti, nego iz predislamskih korijena. Turski nacionalizam, inspirisan Ziyaom Golkapom (u. 1924.) dostigao je formu panturcizma, koji je svoj oblik uzeo iz Turkstva koje seže sve do anadolske kulture Sumerana i Hitita. U Iranu, šah Riza (u. 1980.) objavio je paniranizam koji obuhvata predislamske arijansko-perzijske elemente iranskog društva. Arapsko iskustvo podrazumijeva nacionalizam drevnog Egipta. Sve do osamdesetih godina 20. st. nacionalistički projekt u svakom od ovih regiona preokrenuo se u istraživanje radi sinteza između ovih drevnih korijena i islamskih vrijednosti.
Štaviše, islamski identitet su oblikovala i druga iskustva u arapskom svijetu. Arapski nacionalizam prije i poslije Prvog svjetskog rata pokazao je islamske, socijalističke, monarhijske i zapadnjačke utjecaje. U Siriji, Iraku i Jordanu sekularni i društveni arapski nacionalizam uzeo je monarhijski aspekt. U Saudijskoj Arabiji, s druge strane, u prvi plan su izbili vehabijski i selefijski identitet. Činjenica da se individualni i društveni islamski identitet sučeljavaju na mrtvoj tački odvela je u reakciju koja naglašava islamski globalni identitet, identitet koji se s vremena na vrijeme naziva političkim islamom ili islamizmom.
