Sve ono što je tada Kur’an donio tom nomadskom društvu bilo je novo i originalno. Bilo je sasvim očito da je sve ono što su Kur’an i sunnet proklamirali bilo prihvatljivo za čovjeka toga doba. Počelo je vrijeme promjena i transformacija koje ushićuju razum. Ti ljudi, koji su bili nomadi i živjeli pod šatorima, počeli su se pripremati da budu učitelji i vođe Svijeta. Svakodnevno im se spuštala nova nebeska sofra. Svakodnevno je ta zajednica usvajala nove stvari i bila konsultirana oko novih pitanja. Bili su po prirodi oštroumni i posjedovali su veoma snažnu memoriju. Ako bi samo jednom nešto čuli, to bi se utisnulo u njihove umove i to ne bi zaboravljali. Nalazimo čak i u ovim vremenima, kada je memorija oslabila zbog oslanjanja svih na računare i druge uređaje za snimanje, osobe koje posjeduju snagu zadivljujuće memorije da mogu napamet naučiti cijeli Kur’an za dva ili tri mjeseca, a svaki beduin u tom vremenu imao je veoma snažnu memoriju da je mogao zapamtiti sve što je čuo.
Nakon potpisivanja Ugovora o primirju na Hudejbiji Poslanik, s.a.v.s., počeo je slati svoje izaslanike vođama plemena i vladarima susjednih zemalja. Pored ovih izaslanika slao je i učitelje da podučavaju ljude gdje god se nađu znanju koje imaju o Kur’anu i sunnetu. Ovi su se okoristili atmosferom mira i veoma dobro ga iskoristili pa su se razišli među plemena tako da je u svim dijelovima Arabijskog poluotoka postojala škola u kojoj su se izučavali Kur’an i sunnet do te mjere da je broj Arapa koji su slušali Poslanikove, s.a.v.s., riječi kod osvojenja Mekke bio preko 10.000. U ovoj velikoj edukativnoj kampanji, pored muškaraca, i žene su imale svoj udio, a pogotovo je bio značajan udio majki vjernika, časnih supruga Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Širenje ove kampanje i brzina njezinog utjecaja dovela je do toga da je Poslanik, s.a.v.s., kada je za dvije godine obavljao Oproštajni hadž, svoju oproštajnu hutbu držao pred skoro 100.000 muslimana.
Na ovom hadžu vidimo intenzivno prenošenje sunneta i davanje velikog broja fetvi. Poslanik, s.a.v.s., govori ljudima o nasljedstvu, dokidanju krvne osvete, pravima žene, zabrani kamate. Daje veliki broj savjeta koji će koristiti njegovim sljedbenicima u njihovom daljnjem životu. On zahtijeva od prisutnih da njegove riječi prenesu odsutnima… Završeno je upotpunjenje vjere, dovršenje blagodati, i Allah je zadovoljan da vjernicima jedino islam bude sistem života (din). Sve je ovo bilo izvrsno, osim jedne stvari koja je nanosila bol srcima ashaba, a to je njihovo saznanje da je poslanstvo upotpunjeno i da će ih Poslanik, s.a.v.s., napustiti nakon što je okončao svoju zadaću i izvršio svoju misiju. I dok su njihove oči bile ispunjene suzama, njihove uši su slušale ono što on govori.[1] Vrlo brzo nakon toga silazi posljednji kur’anski ajet:
I bojte se Dana kada ćete se svi Allahu vratiti, kada će se svakome ono što je zaslužio isplatiti − nikome krivo neće učinjeno biti! (El-Bekara, 281)
Ajet spominje važnost prihvatanja vjere i ashabima je po posljednji put skrenuta pažnja na važnost vjernosti vjeri i vjernosti Vjerovjesniku, s.a.v.s., koji je dvadeset i tri godine svoga života proveo u dostavljanju ove vjere. Ashabi su ovo znali. Slušali su, razumijevali i izvršavali ono što su razumjeli. Svoje živote su živjeli prema tome, a onda su prenosili ono što su spoznali i čuli. Na ovaj način se sunnet, preko čistih i nezaprljanih kanala, prenosio nama, slično kao i sam Kur’an, i prenosit će se na naredne generacije, ako Bog da, sve do Sudnjega dana.
[1] Muslim, “El-Hadždž”, 147.; Ebu Davud, “El-Menasik”, 56.; Ibn Madža, “El-Menasik”, 84.; Ahmed, El-Musned, V, 73.
