Veoma je velika bila čežnja cijenjenih ashaba za spoznajom značenja Kur’ana i Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., sunneta i prenošenja drugima onoga što su naučili. Bili su svjesni da bijahu na ivici vatrene jame i da ih je Allah, dž.š., spasio nje slanjem Svoga plemenitog Poslanika. Zbog toga su posvetili veliku pažnju spoznavanju divnih hadisa, Poslanikovih, s.a.v.s., postupaka, njegovih odobrenja i zabrana, i to su međusobno ponavljali.
Enes ibn Malik, r.a., kaže: “Bili bismo kod Vjerovjesnika, s.a.v.s., i od njega slušali hadise, a kada bismo krenuli, ponavljali bismo ih među sobom dok ih ne bismo zapamtili.”[1]
Posebno su ashabi koji su živjeli na sofama Poslanikove, a.s., džamije oživljavali noći namazom, učenjem Kur’ana i njegovim proučavanjem. Oko jednog muallima znalo se okupiti čak i 70 osoba, a ders bi se ponekad protegao i do samog sabaha.
Od Poslanika, s.a.v.s., slušali su poticaj na ovo proučavanje. Tako su ga, npr., slušali kako kaže:
“Ko dođe u ovu moju džamiju samo da bi naučio dobro ili drugoga dobru podučio, on je na nivou onoga koji se bori na Božijem Putu.”[2]
I tek što bi neko od njegovih ashaba nešto od njega naučio, požurio bi to prenijeti drugome, pun uzbuđenja i čežnje da se i drugi okoriste njegovim znanjem. Ovo nije bilo ograničeno samo na muškarce. I žene su s muškarcima učestvovale u ovome i nimalo nisu zaostajale za njima.
Žene bi u džamiji Božijeg Poslanika, s.a.v.s., klanjale iza safova muškaraca i djece, pa često ne bi dobro čule ono što govori Poslanik, s.a.v.s., a ponekad bi muškarci u potpunosti ispunili džamiju i njima ne bi ostavljali mjesta, pa su se one požalile Poslaniku, s.a.v.s., riječima: “Muškarci nam te oteše, pa nam sam odredi jedan dan!”[3] Poslanik, s.a.v.s., im je to obećao, odazvao se njihovom zahtjevu i odredio im zajedničko druženje na kojem ih je savjetovao i odgovarao na njihova pitanja.
Poslanikove, s.a.v.s., supruge su podučavale druge žene. Ono što su razumjele iz Kur’ana i sunneta prenosile su drugim ženama s obzirom da su živjele s Poslanikom, s.a.v.s. Poslanik, s.a.v.s., također je posvećivao veliku pažnju podučavanju svojih supruga da bi to one mogle prenijeti drugim ženama, odnosno narednim generacijama. Ono što im je govorio i što su one same primijetile prenošeno je preko naše majke Safijje, r.a., stanovništvu Hajbera, preko naše majke Mejmune, r.a., plemenu Benu Amir ibn Sa’sa, preko naše majke Ummu Seleme, r.a., plemenu Benu Mahzum, preko naše majke Ummu Habibe, r.a., plemenu Benu Umejja, preko naše majke Džuvejrijje, r.a., plemenu Benul-Mustalik. Poslanikove, s.a.v.s., časne i čedne supruge se, naravno, u obavezi upućivanja i prenošenja od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nisu ograničavale samo na svoje rođake i plemena. Spomenuta plemena su se ponosila svojom tazbinskom vezom s Božijim Poslanikom, s.a.v.s.
[1] El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, I, 161.; El-Hatib el-Bagdadi, El-Džami li ahlakir-ravi ve adabis-sami, I, 363-364.
[2] Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 17.; Ahmed, El-Musned, II, 350, 418.
[3] El-Buhari, “El-Ilm”, 36., “El-Dženaiz”, 6,; Muslim, “El-Birr ves-sila”, 152.; Ahmed, El-Musned, III, 34.
