Emanet egoizma darovan čovjeku jeste sveti poklon koji mu je dat da bi tražio i našao najveću istinu. To je poklon kojim treba udariti o zemlju i razbiti ga čim izvrši svoju obavezu. U protivnom, narast će, uvećati se i pretvoriti u ifrita koji će prožderati svoga nosioca.
Njime pojedinac spoznaje svoga Gospodara, dž.š., spoznaje Njegovu neograničenu moć, znanje, volju i da je čist od bilo kakvog nedostatka. Nakon toga, rastvara egoizam u plamenu Allahove, dž.š., spoznaje i ljubavi prema Allahu, dž.š., raspaljene u njegovim prsima, pa ne vidi i ne gleda izuzev s Allahom, dž.š. Njegovom pomoću razmišlja, razaznaje i stiže do spoznaje… i Njegovom pomoću udiše dahove Istine.
* * *
Ostati egoist znači jedino vidjeti Istinu ne spoznavši je i ne razumjevši je i ne prijeći ni najmanju dionicu na putu beskonačnosti, nego ostati na samome mjestu povezanih očiju. Oni koji uvijek i zauvijek razmišljaju u okvirima egoizma, koji ustaju i sjedaju s njim i traže ono što traže u njegovim okvirima neće napredovati ni jedan korak, makar putovali godinama i makar prelazili pustinje i pustare.
* * *
Izvršeni poslovi, makar se radilo o najzahtjevnijim i najnapornijim, ako su urađeni iz egoizma, apsolutno se ne mogu smatrati vrijednošću i neće postići Božije prihvatanje. Oni koji ne mogu prevazići svoje prohtjeve, ne mogu pocijepati svoj egoizam i kojima nedostaje pronicljivosti… – njihova djela su propala i bez svega su ostali, tako da će sve njihove aktivnosti i žrtvovanja nestati poput rasute prašine.
* * *
Pošto je egoizam šejtanska osobina i kraj onih koji su njime obmanuti, bit će, nesumnjivo, isti kao i kod šejtana. Štaviše, šejtanska odbrana i pravdanje nije ništa drugo nego egoistički napjev. Kada je vjerovjesnik Adem, a.s., posrnuo, pustio je suze kajanja i pokajanja, vratio se Allahu, dž.š., i tražio oprosta od Njega, dok u svakoj riječi šejtanskog pravdanja vidimo prkos, umišljenost i nepostojanje nikakvog poštovanja ni uvažavanja.
* * *
Egoizam se ponekad rađa iz znanja, bogatstva ili vlasti…, nekada izvire iz inteligentnosti ili se razvija kroz ljepotu. Postoje i druge vrste. Pošto čovjek nema utjecaja na stvaranje ovih osobina zbog toga će svako potraživanje i zahtijevanje biti sredstvo za uzurpiranje prava Nosioca stvarne vlasti i privlačenje Njegove srdžbe te, u konačnici, to vodi ka propasti duša ovih umišljenih.
* * *
Kada se osobni i pojedinačni egoizam priključi egoizmu zajednice, vidimo ga kako se uvećava i poprima agresivnu formu. I tada ovaj divlji egoizam počinje mijenjati sve, pa i dobre stvari, u crne oblake koji kiše svim vrstama zla koja poznaje čovjek.
Naravno, znanje u njihovim rukama biva lažna svjetlost i sredstvo za bogaćenje, zavođenje i populariziranje; srce rupa za zmije i guje; ljepota iskušenje i šteta za druge; a inteligentnost sredstvo za podsmjehivanje.
* * *
Filozofija je nekada, ali i sada, predstavljala egoizam, a vjerovjesništvo Istinu i poniznost. Put filozofije je ispunjen tužbom, sumnjom, obmanom, tjeskobom, srdžbom i žestokim sukobima, kao što su sudari lavina i njihovo raspršivanje. S druge strane, na putu vjerovjesništva nalazimo svjetlo, raspoloženost, pomoć onome kome je ona potrebna, oslanjanje i saradnju.
* * *
Želja za ličnim eksponiranjem pred drugima i konstantni govor o sebi proizlazi iz kompleksa manje vrijednosti. Ovakvo stanje će kod njih trajati sve dok im ne održiš kvalitetna predavanja o odgoju duše i duha, čime će stići do žrtvovanja svoga postojanja Istinskom Vladaru. Iz svega što je njihovo puše vjetar egoizma i ljubav prema ispoljavanju. A svi izrazi njihove poniznosti samo su obmane i licemjerje, ili pokušaj da kupe druge… Daleko bili i, po hiljaditi put, daleko bili egoisti, neprijatelji Istine!
