Upornost i postojanost u bilo kojem dobru sredstvo je kojim se postiže zadovoljstvo Uzvišenog Gospodara, a u isto vrijeme pokazatelj je iskrenosti osobe koja poziva u islam i tajna prihvatanja onoga čemu poziva sugovornike. Ovo je pokazatelj koliko je osoba ozbiljna u stvarima kojima poziva i koliko se uklapa u veličanstvenost poziva. Ovo znači da Uzvišeni Gospodar želi da u srcu svakog čovjeka budu riječi la ilahe illellah – nema boga osim Allaha i da se tim riječima dadne pažnja koja im pripada. Zbog toga upućivač provodi svoj život u onome što je važno i vrijedno kod Allaha. On je ustrajan u nastojanju da se riječ potvrđivanja jednoće Gospodara nastani u srcima ljudi. Na taj način on ono što je veliko kod Gospodara takvim i predstavlja. Upravo navedeno značenje jeste ono na što se odnosi ustrajnost osobe koja poziva u islam. Od pokazatelja bogobojaznosti i svijesti o Allahu jeste da se smatra velikim ono što je Uzvišeni Allah takvim odredio. Kur’ani-kerim navedenu istinu spominje u sljedećem ajetu:
Pa ko poštiva Allahove propise – to znak je čestita srca. (El-Hadždž, 32.)
Poslanik, s.a.v.s., je stalno podsjećao svoje plemenite ashabe na visoku poziciju koju je Allah, dž.š., dodijelio riječima kojima se izražava Njegovo jedinstvo – tevhid. Govorio im je:
Onaj ko kaže la ilahe illallah – nema boga osim Allaha – ući će u Džennet.[1]
Allahov Poslanik, s.a.v.s., dao je nadimak Halidu ibn Velidu Allahova sablja – Sejfullah a navedeno se desilo na samom početku pobjeda koje su se ostvarile njegovom sabljom. Međutim, kada je Halid ibn Velid ubio, iz nekoga razloga, u ratu osobu koja je govorila la ilahe illellah – nema boga osim Allaha – Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., je teško pao njegov postupak, pa je rekao:
“Gospodaru moj, ja nemam ništa s ovim što je uradio Halid.”[2]
Ne mogu zaboraviti ono što mi je jedan čovjek kazao, a sebe smatra jednim od mudžahida na Allahovom putu. Rekao je: “Znaš li, da će islam, kada zavlada jednoga dana, najprije posjeći vratove onih siromaha koji ispunjavaju džamije.” Zaledio sam se na mjestu gdje sam stajao, čuvši govor koji sadrži samo zabludu. A da apsurd bude veći, onaj koji ga je izrekao misli da to govori u interesu islama. Osoba koja poziva u vjeru ustrajna je i uporna u svemu onome što je Allah, dž.š., učinio velikim, jer on na taj način pokazuje svoju iskrenost i požrtvovanost u pozivanju. Upravo tako, osoba koja se ne žrtvuje na putu pozivanja tokom cijelog svog života neće biti istinski pozivač u vjeru, štaviše, za njega se ne može koristiti riječ upućivač, jer upućivač je osoba koja stotinu puta dostavlja, pa čak i kada je saslušaju samo jednom od tih stotinu puta. Čitavog svoga života radi na tom polju i iščekuje priliku u kojoj će se svi uvjeti ispuniti i osoba s kojom razgovara prihvatiti ono što govori. Ne obuzima ga bilo kakva srdžba ili nelagoda prilikom obavljanja ove misije – u tome slijedi vjerovjesnike, neka je na njih mir, koji su svojim životom pokazali kako treba biti ustrajan i uporan u obavljanju svoje misije. Oni su bez oklijevanja dostavljali ljudima istinu.
Život Allahova Poslanika, s.a.v.s., bio je dvadeset i tri godine ispunjen pozivanjem i upućivanjem ljudi. Zvao je i pozivao bez prestanka ili osjećaja zamora. Allah jedini zna koliko je samo puta pozvao Ebu Džehla da povjeruje. Zvao je glavešine Kurejšija nakon što bi ih kod sebe ugostio. Svaki put kada bi imao priliku, on bi je iskoristio da poziva ljude vjerovanju u Boga. Plemeniti ashabi su nastavili ovaj duhovni život kroz ustrajnost i postojanost u obavljanju misije do te mjere da je to postala njihova stalna osobina. Velikani koji su došli nakon njih uzeli su postojanost i ustrajnost kao vodilju u obavljanju misije. Postojanost i ustrajnost je prirodna posljedica spoznaje značaja svoje misije osobe koja poziva u islam. Spoznajom da je osnovna misija čovjeka pozivanje u islam da ne bi na svijetu bilo nijedne osobe koja Uzvišenog Gospodara, Koji je istina, ne poštuje, te kako ne bi među ljudima bio niti jedan koji (tuđe) pravo stvorenja ne poštiva. Treba znati da upućivanje ljudi nije sposobnost bilo kojeg čovjeka, niti je to nešto što obuhvata misija pozivanja u vjeru. Čovjek dobiva svoju nagradu bez obzira da li je sagovornik prihvatio uputu ili ne. S druge strane, njegova ustrajnost u pozivanju u vjeru i stalno razmišljanje o tome jeste nešto što se može smatrati tajnom šifrom istine kojom poziva i čini je prihvatljivom drugim ljudima. Očekivati rezultat može se samo od Uzvišenog Gospodara što se ostvaruje kroz iskrenost, jer je iskrenost srž robovanja Uzvišenom Gospodaru i izvor života.
[1] Muslim, Iman 52; Et-Tirmizi, Iman 17, Medžme‘u-z-zevaid, el-Hejsemi, 1/18.
[2] El-Buhari, Ahkam, 35, Džizje 11; Nesai, El-Kudat 17; Musned imama Ahmeda, 2/151.
