Tek što se kod nas, u islamskom svijetu, podignu dvorci misli, oni se ruše jedan za drugim; kamen za kamenom im se obara pod udarima razornih rušilačkih oruđa koja, tokom niza stoljeća, neprestano djeluju u potmuloj tišini.
U tome ruševnom svijetu malo je graditelja a mnogo dunđera. Profesor Fethullah Gülen je jedan od malobrojnih graditelja koji nastoje podići srušeno, popraviti ruševno i restaurirati razoreno.
Njegovo vrijedno djelo Mi gradimo svoju civilizaciju visoko je istaknut znak među građevinskim obilježjima dvorca na čijem restauriranju se radi da bi bio izgrađen na jakim i čvrstim temeljima, siguran od zuba vremena i olujne kobi svake dobi, sposoban prkositi oruđima razaranja i rušenja. U djelu je iznađen recept lijekovima koji se propisuju za oporavak i ozdravljenje duha civilizacije. Pri postavljanju temelja civilizacije, autor se, kako se uvjerljivo nagovještava, pouzdaje u ono što se može nazvati “naučnom duhovnošću” koja pravi spoj između svijeta duhovne misli i svijeta naučne misli. Duhovnost ovdje ne proizlazi iz nekakve proizvoljne idealističke misli, već iz realnoga praktičnog promišljanja. Škole čije se otvaranje u raznim krajevima svijeta zdušno zagovara na takvu koncepciju se naslanjaju u oblikovanju cjelokupne vlastite obrazovne i odgojne filozofije.
Ova provjerena koncepcija se ogleda na obrazovanim i odgojenim (prosvijetljenim) koji prihvataju njene (njegove M. Fethullaha Gülena) ideje, jer je to pokretački motor civilizovanog društva koje stremi najvišim nivoima duhovnih vrijednosti, kao i krajnjim dometima naučnih vrijednosti potvrđenih u našim uvjerenjima, jer je čovjeku imanentan most spajanja prirode koja je polazište svih nauka, na jednoj strani, s duhom koji je polazište svih vjera, na drugoj strani, a upravo na njima se začinju civilizacije i počivaju kulture.
U djelu Mi gradimo svoju civilizaciju autorove misli se kreću oko rada na psihološkom i idejnom jedinstvu dvaju svjetova, prirode i duha. Životu muslimana on trasira put na kojem se ne može pitati zbog čega je tu, šta da čini sa svojim životom. Musliman se ne suočava s bolnom protivrječnošću između svoje zemaljske ćudi i nebeskih misli. Ne suočava se jer na kraju kretanja dolazi do uvjerenja da postoji stvaralačka snaga koja stoji iznad svih njegovih kreativnosti te da, ako se posveti služenju toj snazi, može postići najviše ciljeve života na prolaznom i vječnom svijetu.
Ukazujući na to da čovjek živi pod krovom kosmosa, profesor Fethullah Gülen gotovo izričito tvrdi da su duša čovjeka i duša kosmosa od iste građe. Ono čega se Profesor najviše boji jeste mogućnost da musliman zapadne u pogubnu varljivu civilizacijsku prazninu pa ostane trajno plutati na površini, ni mrtav da bi potonuo, niti dovoljno živ da bi se izbavio.
Civilizacijski problem svakog muslimana danas sastoji se u tome što ga groznica življenja ne zapljuskuje toplinom s kojom bi aktivirao osobnost u kojoj se smještaju najskupocjenije riznice njegovoga ljudskoga i civilizacijskog postojanja. Zato autor u djelu nastoji podsjetiti na te riznice, podsticati istraživanje i tragalačko kopanje radi njihovog pronalaženja.
Približno mjeri u kojoj osjeća da je slab, musliman istovremeno posjeduje izvjesne skrivene potencijale koji mu kadšto eksplodiraju i proizvedu civilizacijsku jeku kakva se raliježe krajevima naseljavanim tokom dugog niza stoljeća.
Kad god poraste temperatura životne groznice u muslimanu, u njemu se poveća i sposobnost korištenja “vijuge” za proizvođenje civilizacijske misli kojoj stremi. Tada obavlja svoje životno pozvanje, a to je življenje za Istinu, ni za šta drugo. Življenje za Istinu je prvi plan civilizacijske spoznaje koja će uslijediti. Ta temperatura će rastvoriti naslage vremena nakupljene na kapijama razumskog dokučivanja; bit će agens izvršenja plana. Tada će musliman moći započeti razgovor sa samim sobom, s prirodom i kosmosom!
