S našim “izgubljenim rajem” mi smo izgubili i svoje uzvišene karakteristike. Znanje, istraživanje, rad, radne navike, organizacija posla, međusobno pomaganje, čitanje knjige kosmosa, samo je dio tih izgubljenih osobina, a među svima njima, tolerancija je prva i najvažnija stvar koju smo izgubili. Pod ovom riječju podrazumijevamo prihvatanje ljudi nezavisno od njihovog različitog mišljenja, pogleda na svijet, ideologiju, etnicitet i vjerovanje. Mi pod ovim pojmom podrazumijevamo i ostavljanje svega što nam se ne sviđa, što se opire našoj svijesti, vjeri, velikodušnosti srca ili našim snažnim osjećanjima. U jednom drugom pristupu, tolerancija, prema riječima poznatog turskog pjesnika Yunusa Emrea,[1] označava ljubav prema svemu stvorenom zbog Stvoritelja.
Ljubav prema svemu stvorenom zbog Stvoritelja
Ljubav je uzrok egzistencije i njena esencija, i ona je onā najjača veza među ljudima i svim stvorenjima. Sve što postoji u univerzumu – to je Božija tvorevina. Prema tome, ukoliko onome što je stvorio Bog ne pristupiš s ljubavlju, ti ćeš povrijediti one koji vole Boga i koje Bog voli. Naprimjer, onaj ko ustane protiv slikarske vještine Pabla Picassa, uvrijedit će i Picassa i one koji su njime oduševljeni. Drugi primjer mogao bi biti ravnodušnost prema ljupkosti palače u Alhambri, čije dražesne crte izražavaju put od konačnosti ka beskonačnosti; ta ravnodušnost bi bila pokazivanje nepoštovanja prema ovom remek-djelu i njegovoj umjetnosti. Na isti način, svaki aspekt zapanjujuće ljepote, veličine i divote u kosmosu primjer je Božijeg umijeća. U ovom smislu, ljudi, životinje, živa i neživa bića stvorena su s prirodom koja nas osvaja svojom ljubavlju. Pokazivati indiferentnost ili bezobzirnost prema njima – to znači pokazivati indiferentnost i bezobzirnost prema Onome ko ih je sačinio. I obrnuto, naš pristup ljudskim i svim drugim bićima temelji se na ljubavi prema njima u ime Onoga koji ih je stvorio. Da muslimani vode razgovore o oružjima, njihovim arsenalima, ubijanju i klanju drugih, i kad bi to činili, oni bi se distancirali od ljudi, a to, ustvari, znači da bismo se mi udaljili od naše esencije.
Ali mi možemo biti zahvalni Bogu što je došlo vrijeme u kojem se javljaju znakovi izgubljenog raja; mi smo ponovo došli do tolerancije, jedne od onih izgubljenih osobina. Mi iznova otkrivamo toleranciju, nešto što je inherentno duhu islama, nešto što nam je objašnjeno u Kur’anu i sunnetu poslanika Muhammeda – neka su mir i blagoslovi s njim. Kada je riječ o ovom pitanju, naš narod je pozdravio one aktivnosti koje su vezane za razvoj i širenje tolerancije i toplo prihvatio njezin duh, a to je od vitalne važnosti za sve nas. Uz institucije koje su je uspostavile, ovdje treba spomenuti i dragovoljni rad brojnih aktivista na tom planu. Kur’an kaže:
One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti (Merjem, 96).
Drugim riječima, i stanovnici neba i stanovnici Zemlje će ih voljeti! U jednom hadisu se kaže da Bog onima koji su na nebu spominje ljude koje On voli i naređuje im da ih i oni zavole. A kada takve ljude zavole meleci, njih zavole i ljudi na Zemlji.
Sjeme koje tolerancija sije sada raste. Ono će procvjetati kada mu bude vrijeme. Naravno, to zavisi od toga koliko će mu adekvatne podrške dati dnevni listovi, TV-programi, časopisi i fondacije.
Nema silaska s puta tolerancije
Prihvatanje na nebu uvijek je izazvano afirmativnim odgovorom na Zemlji, za šta postoje očigledni znakovi, a najočigledniji takvi znakovi su da su herojima ljubavi i tolerancije vrata svugdje širom otvorena, tako da se može reći da na ovaj način tolerancija raste i razvija se. Istina je da, u stanovitoj mjeri, nakon sezone tolerancije započnu konflikti koji prekinu ovakav razvoj događaja. Ukoliko se na sceni pojave snage koje, s dalekovidnim pogledima, reagiraju na te konflikte i svaki poremećaj tolerancije, nesreća se može izbjeći.
Ja mislim da ima istine u tome da će se od danas javiti mnogi intriganti koji će pokušati uzurpirati svjetski mir. Međutim, mi koji smo započeli ovaj proces moramo biti odlučni da ga vodimo do kraja. Mi moramo biti odlučni i djelovati u suglasju s putem kojeg je pokazao Kur’an:
(…) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno (Al-Furqan, 25:72).
Svako pokazuje svoj karakter svojim djelima. Moralno usavršeni ljudi imaju obavezu da djeluju blago. Ako neko ismijava Kur’an, namaz, ramazan i čednost, njegovo ponašanje pokazuje stil i karakter tog čovjeka. Kao vjernici, ne smijemo biti agresivni niti ismijavati druge ljude, čak ni one koji se ponašaju nepristojno. Na agresivnost i ismijavanje trebalo bi uzvratiti lijepim. Jedan drugi ajet glasi:
Reci vjernicima da oproste onima koji ne očekuju Allahove dane u kojima će On nagraditi ljude za ono što su radili (Al-Džathije, 45:14).
Ovo je glas naše savjesti. Kada vidiš slijepog čovjeka, da li ćeš ga udariti nogom ili ćeš ga uzeti za ruku i pokazati mu put?
Iz ove tačke gledišta, obaveza je onih koji oblikuju ideje za sutrašnjicu da u poremećeno društvo unose harmoniju, da zaštite balans koji je pod udarom i da se dalekovidno odnose prema nepoželjnim incidentima. Jedna turska izreka kaže: “Uzmi ono što će te obveseliti, a prođi se onoga što će te rastužiti!” Prema tome, pred nepoželjnim stvarima trebamo ostati ravnodušni i kloniti se svega što vodi u konflikt i nemir.
Ukoliko uspijemo nastaviti ovim putem, mi ćemo za kratko vrijeme biti u mogućnosti učiniti mnogo više nego što činimo danas. Naravno, bit će mnogo pokušaja, kako u zemlji, tako i iz inozemstva, da se uništi ovaj balans. Ipak, radi nastavka procesa tolerancije, mi ćemo mnogo puta i umirati i rađati se da bismo ga zaštitili. Tako će se ljubav izliti na sve strane, a ljubav će ploviti iz očiju i srca ljudi. Svako će prihvatati drugoga s ljubavlju, uz Božiju pomoć, a 21. stoljeće će se zvati stoljećem tolerancije. Ja jedva čekam da tako bude, jer jedna ili dvije godine tolerancije meni nisu dovoljne. Mi smo odlučni u tome da tolerancija traje jedno ili dva stoljeća, ustvari, mi želimo toleranciju do kraja vremena, mi želimo čitave ere tolerancije, i mi nemamo namjeru skretati s ovoga puta.
[1] Yunus Emre (c. 1238-c. 1320) – pjesnik i sufija koji je izvršio snažan utjecaj na tursku književnost. Uz to, bio je dobro upućen u sufijsku filozofiju, posebno u Rumijevu zaostavštinu i, poput Rumija, bio vodeći predstavnik sufizma u Anatoliji (ali na mnogo popularnijem nivou).
