Otkad je osnovana Fondacija pisaca i novinara pa do danas – iako se nije sve odvijalo onako kako smo željeli – možemo reći da je Fondacija organizirala brojne važne akcije. Desilo se da ja nisam mogao dati svoj puni doprinos niti u jednoj od njih, pa, prema tome, ja i ne mogu tvrditi da imam udjela u njihovom uspjehu.
Naprimjer, saznali smo da su neki svjetski poznati fudbaleri ovdje sakupljali pomoć za Bosnu. Svake godine su pokretane razne grupe, kao ova večerašnja, da vode razgovore o različitim platformama, pa, ako ništa, bar da razmijene svoje ideje. Fondacija je sugerirala ideje za diskusiju, nezavisno od naših vlastitih ideja ili promišljanja. Kao rezultat toga, mi smo svojim očima gledali kako ovdje nema razloga da se bilo ko boji nekoga drugoga, te da je ovdje svako mogao doći i susresti se s kim god želi. Ako dosad nismo mogli dolaziti i biti zajedno, to samo znači da smo bili sprečavani našim pogrešnim pretpostavkama, što je za posljedicu imalo zanemarivanje ove važne odgovornosti jednih prema drugima.
Fondacija je u Turskoj poznata uglavnom kao reprezentant tolerancije. Ustvari, ona se identificirala s tolerancijom. Gdje god se spomene tolerancija, odmah se spominje i ova institucija. Imidž Fondacije je stvorio mnogo ljubomore, jer je ona bila uzrok da se uskoro pojave organizacije slične njoj. Danas, hvala Bogu, svi pjevamo istu pjesmu. Zbog toga vjerujem da će se tolerancija brzo proširiti u narodu, kroz čitavu zemlju, kao što je jedan moj prijatelj umjetnik rekao: “Mi ćemo uskoro zajedno, držeći se za ruke, rame uz rame, ići ka ‘sretnoj sutrašnjici’, ako Bog da.”
Kada je Poslanik bio na samrti, preseljavajući se na onaj svijet, rekao je: Ostavljam vam u amanet ljude Svete knjige, kršćane i Jevreje![1]
Kada je halifa Omer bio zboden, dok je još bio u samrtnim bolovima, upozorio je:
“Ostavljam vam u amanet ljude Svete knjige! Bojte se Boga u pogledu njih i prema njima pravedno postupajte!”[2]
Nakon što je porazio neprijatelja na Malazgirtu,[3] turski komandant sultan Alparslan[4] je u svome šatoru ugostio vojne komandante i vladara rivalske države, a zatim ih je sigurno poslao do Konstantinopolja (danas Istanbula), njihove tadašnje prijestolnice, davši im pratnju svojih oficira. U Jerusalemu, komandant i vladar, sultan Salahuddin Ejjubi, jedne noći je otišao u šator Ričarda, zapovjednika križarske vojske, da izliječi njegove rane – i pored toga što je Ričardova vojska ubila hiljade muslimana.
Mi smo djeca kulture u kojoj su rođene ovakve ličnosti. Mi smo nasljednici kulture koja je u čitavom svijetu poznata po svojoj najvećoj, najopsežnijoj i najuniverzalnijoj toleranciji. Danas se ovaj koncept tolerancije poput morskog talasa širi čitavim svijetom. Ja duboko vjerujem da dolazi vrijeme tolerancije i ljubavi. U ovom procesu, mi ćemo svijetu najviše dati, ali i najviše primiti od njega. Ne samo da nećemo voditi borbu s vlastitim narodom, nego nećemo biti ni u konfliktu s drugim kulturama, civilizacijama ili s ljudima drugačijih vjerovanja i svjetonazora. Sva pitanja koja se vode svađama i konfliktima bit će u potpunosti riješena, a shvatanjem moći ljubavi, mi ćemo biti u stanju otvoriti svoja srca svima s ljubavlju i saosjećanjem. Uz Božiju pomoć, mi ćemo moći dati još veći značaj dijalogu i toleranciji, koje danas prijeko trebaju cijelom čovječanstvu.
Kada sam vidio gosp. Izzettina Dogana,[5] prisjetio sam se jednog važnog događaja u muslimanskoj povijesti. Govoreći o haridžijama,[6] koji su se pobunili protiv zakonitog namjesnika i sakupili se u Nehravanu da ga napadnu, halifa Ali je rekao: “Bilo bi nepravedno da mi napadnemo njih prije nego oni napadnu nas!”
Mi smo društvo koje je odgojila kultura takvih vladara. U vrijeme kada nam je toliko potrebna tolerancija, uz Božiju milost, svaki sektor našeg društva će pokazati spremnost da joj otvori svoja vrata, te će se dobre stvari ovdje dešavati brže i više nego što se mi nadamo.
Možda vam oduzimam previše vremena, ali ne mogu a da ovdje ne spomenem i jednu svoju brigu. Tursko društvo, koje je danas pogođeno unutarnjim konfliktom, očekuje toleranciju. Ukoliko na tom putu učinimo jedan korak, to će nam društvo odgovoriti s tri koraka. Međutim, ovdje je očigledno da neki slabići i beznačajni pojedinci, buncajući i bjesneći, demonstriraju svoju slabost i pokušavaju se predstaviti kao vrlo destruktivna sila koja pravi zasjede toleranciji i pokušava porušiti mostove koji vode ka dijalogu. Mi smo danas suočeni s velikim izazovima. Naša nacija, koja je prošla kroz brojne kušnje, i ubuduće će biti na kušnjama u kojima će joj trebati mnogo pojedinačne solidarnosti da bi mogla savladati svaku prepreku na putu ka društvenoj harmoniji.
Ono što mi tražimo je veoma vrijedno. Cilj tolerancije i dijaloga koji mi želimo dostići će biti veoma skup. Kao što nije lahko doći do dragocjenih i eksluzivnih stvari, isto tako je te stvari teško sačuvati kada se već jednom dosegnu. Postizanje društvene harmonije kroz dijalog i toleranciju je nešto čime se dosežu dvije vrijedne stvari da bi se realizirala treća. Bog nas kuša na razne načine da bismo shvatili da su ovo velike vrijednosti i, prema tome, traži od nas da stanemo uz njih. Mi ćemo, ako Bog da, istrajati u svim tim kušnjama, kao što je pjevao Yunus:
Ako od Uzvišenog Boga dođe teškoća,
ili nam On blagodat Svoju da,
sve ćemo slatko dušom uzeti,
jer mi smo Njegovom blagodati i srdžbom zadovoljni.
Mi moramo biti takvi da, “ako te oni udaraju, ti ne diži ruku na njih, a ako te oni kleveću, ti im ne odgovaraj”. Oni su pokušavali da nas u ovih pedeset godina zdrobe u paramparčad, pa, eto, mi smo ostali čitavi i mi prihvatamo svakoga s ljubavlju i samilošću. S ljubavlju jednih prema drugima, mi koračamo ka našoj sutrašnjici.
Ja želim da ova blagoslovljena noć bude puna milosti i oprosta i pozdravljam vas sa svojim najdubljim poštovanjem.
[1] Abu Dawud, Imarat, 33; Muttaqi al-Hindi, Kanz al-Ummad, 4.362.
[2] Yahxa ibn Adam, Kitab al-Haradž, 54.
[3] Bitka na Malazgirtu (ili Manzikertu) odigrala se 1071. g. između vizantijskog imperatora Romanusa IV Diogenesa i seldžučkog turskog sultana Alparslana. Ovaj vizatntijski poraz omogućio je Seldžucima da osvoje većinu Anatolije.
[4] Sultan Alparslan (1032-1072) – najveći i najpoznatiji seldžučki sultan. On je porazio vizantijsku vojsku na Malazgirtu 1071. g. i otvorio vrata Anatolije za Seldžuke.
[5] Dr. Izzettin Dogan (1940.) – profesor prava i sadašnji predsjednik Cem vakufa, fondacije turskih građana alevita.
[6] Haridžije – minorna grupacija koja se izdvojila iz muslimanske zajednice, a kasnije ubila halifu Alija.
