Ljudska bića, najveće ogledalo imena, svojstava i djela Boga – oni su blistavo ogledalo, čudesni plod života, izvor cijelog univerzuma, more koje se javlja kao malehna kap, sunce sačinjeno od poniznog zrna, jedna velika melodija, uprkos svojoj gotovo beznačajnoj fizičkoj spremi, i izvor za egzistenciju svega što je sadržano u tom malom tijelu. Ljudi nose svetu tajnu koja ih čini ravnim cijelom univerzumu sa svekolikim njihovim bogatstvom karaktera, bogatstvom koje se može razviti do ekselentnosti.
Ljudi su znakovi i tumači Najuzvišenijeg Jednog tako što su svojstva koja su im data u ime Boga u ovom prolaznom svijetu otvorena za razvoj, odnosno ona su već razvijena. Ljudska bića su najblistavija ogledala svoga Gospodara, ogledala koja odražavaju značajne ekspresije. Sva egzistencija postaje čitljiva knjiga samo s njihovim razumijevanjem i pronicljivošću, koji su im dati kao istinski kvaliteti. Može se reći da je Bog izvor svih bogatstava svekolikog univerzuma; ljudi – zajedno sa svim u i oko njih – s druge strane, jesu vrhunski svjedoci svoga Gospodara.
Ljudi koji pronađu pravu stazu do Boga kroz svoju suštinu djeluju i kao vodiči drugih, budući da su oni dobili titulu svjedoka svoga Boga. Ukoliko budete imali prilikusresti takve ljude, to znači da možete izbjeći konfuziju i grijeh. Ukoliko imate viziju ili, drugim riječima, ukoliko ste svjesni Njegove svete tajne, to znači da ste sposobni iskušati sve u različitoj dimenziji. Naravno, ljudska bića, čije su misli jasne kao i njihovo vjerovanje, čije je ponašanje takvo da se njime želi steći Božije zadovoljstvo, svakoga podsjećaju na Boga, kad god i gdje god se pojave. Takvi ljudi uzdižu, svjesno ili nesvjesno, osjećanje da su oni “Božiji svjedoci”.
Poslanik Muhammed, Ponos ljudskog roda – neka su mir i blagoslovi s njim – dosegao je horizonte koje ni meleci nisu mogli doseći, svojim sposobnostima koje je kasnije podigao na još viši nivo, bio je i sjeme i plod ovog stabla egzistencije. Međutim, koliko god se ljudski rod zahvaljivao Bogu na ovom stablu svoga roda i na tome što je on njegov izabrani plod, to nije dovoljno. Suštinski, prvi koga se treba sjetiti kada se spomene riječ “čovjek” jeste Božiji Poslanik, jer niko nema viši status od njega. Pored toga, ovo uzvišeno biće je bilo plod stabla života. Ukratko, dok je čovjek najčasnije od svih stvorenih bića, Poslanik je ponos ljudskog roda.
Budući da je cijeli ovaj beskrajni univerzum, sa svim svojim bogatstvima, komponentama i historijom, povezan s ljudskim rodom, onda postaje sasvim jasno zašto vrijednost ljudskog roda nadilazi sve spomenuto. Također, treba istaći da Bog nije stvorio samo ovaj, nego i budući svijet, da bi se realizirala ljudska perfekcija. Božiji Poslanik je osjećao da ahiret, budući svijet, ima prednost nad ovim svijetom, a svoj ovosvjetski bol ublažavao je očekivanjima na onom svijetu, iskusivši nebesko carstvo širinom svoga vjerovanja čak i prije nego što se uputio ka Džennetu, a isto osjećanje je dijelio sa svojim ashabima. Neka još jednom bude naglašeno da, uprkos njegovoj ogromnoj, uzviženoj poziciji, on je bio čovjek, najblistaviji, najprosvjetljeniji plod na stablu ljudskog roda.
Međutim, ljudi su daleko od toga da se mogu samorealizirati samo na osnovu svoje tjelesnosti i senzualnosti. Naprotiv, može se reći da kada su ljudi nesvjesni sebe ili svoje egzistencije, onda su oni niži od ostalih bića. Da, ljudi su, sa svojim intelektom, vjerovanjem, sviješću i duhom, posmatrači i tumači svetih tajni koje su skrivene među linijama života. Ljudska bića, dakle, bez obzira na to koliko bila značajna njihova pojava, jesu “najviši primjer”, ona su više voljena nego sva druga bića. Islam ne ocjenjuje ljudski rod u njegovim krajnjim tačkama. Od svih sistema vjerovanja, islam jedini na čovjeka gleda kao na uzvišeno biće koje ima posebno pozvanje i koje je opremljeno superiornim potencijalom i talentom. Prema islamu, ljudi su superiorni samim time što su ljudi. Zaista smo Mi stvorili čovjeka sa čašću. Svojom predanošću Bogu i Njegovom Poslaniku, ljudi neopozivo osiguravaju ovaj stepen. –Slava pripada Bogu, Njegovom Poslaniku i, na temelju toga, muslimanima.” S ovom težnjom i borbom na Zemlji, ljudi su postali Bogu najomiljenija bića. Bez sumnje, Mi ćemo ukazati na one koji se bore na Našem putu za uspjeh i zadovoljstvo; Bog je s onima koji Ga obožavaju iako Ga ne vide. Najmilostiviji Bog stvorio je ljubav u srcima ljudi da bi oni mogli vjerovati i ponašati se u skladu s tim vjerovanjem. Kur’an daje primjere o superiornosti ljudskog roda u svim njegovim aspektima, podcrtavajući gornji stav. Sve što je ljudima dato: vjerovanje, dobra djela i kreativna moć, utemeljeno je na humanim vrijednostima koje su poput čipke istkane na vezu ljudske prirode. Ljudskost je ljudima podarena kao poklon, bez pitanja o cijeni i bez ikakve naknade.
Sve ove ljudske veze uspostavljene su u ovom smislu i kontekstu, i sve su to veze ljubavi. Ljudsko biće, muškarac ili žena, mladić ili starac, bijelac ili crnac, jeste poštovano, zaštićeno i nepovredivo. Njegova imovina se ne smije dirati, kao ni njegova čast okaljati. Ljudi ne smiju biti protjerivani sa svoje rodne grude, niti iko može poricati njihovu nezavisnost. Niko ih ne može spriječiti da žive u skladu sa svojim principima. Štaviše, svima njima je, isto tako, zabranjeno činiti takve kriminalne akte protiv drugih. Oni nemaju pravo načiniti štetu na poklonu, tj. na životu, koji im je Bog dao i predstavio, jer jedino ljudi imaju ovu blagodat u svome posjedu za jedno vrijeme; Bog je istinski vlasnik svega. Ljudi su samo zaduženi sačuvati ovaj prolazni amanet. Ljudi brane i čuvaju sigurnost ovog poklona, on je svetinja za njih, oni mu ne smiju nanijeti štetu, niti dopustiti da se njima čini šteta. Kada je neophodno, oni će se boriti za njega i umrijeti za njega. Naglašavajući značaj neotuđivih prava ljudskog roda i njegovu superiornost, Sultan riječi – neka su mir i blagoslovi s njim – jedne prilike je rekao:
Onaj ko bude ubijen braneći svoju imovinu je šehid; onaj ko bude ubijen braneći svoj život je šehid; onaj ko bude ubijen braneći svoju rodbinu je šehid; ali i onaj ko bude ubijen braneći svoju rodnu grudu je šehid.[1]
Da li je čovječanstvo danas blizu ovom stepenu razumijevanja? Odgovor na ovo pitanje je izvan teme ovog rada.
Na temelju vjerovanja i onoga što je s njim povezano, ljudskom rodu je data blagodat posebnosti, istaknutosti. Zaista, kada se usporedi sa cijelim univerzumom, ljudski rod je superiorniji i od nebeskog carstva i od meleka. Sve što postoji na Zemlji i nebesima dato je čovjeku da se njime služi; čovjek ima pravo da se služi svim tim blagodatima. Bog je podijelio ovaj Svoj poklon ljudskom rodu zato što je ljudsko biće nemoćno i uvijek u potrebi; Bog na ljude gleda kao na musafire na ovom svijetu. Samo oni koji vjeruju mogu cijeniti ovaj poklon. Vjernici, koji su svjesni istinskog smisla egzistencije, mogu sa zahvalnošću prihvatiti cijeli kosmos kao svoju palaču, i mogu se služiti svime što je u njemu, živim i neživim, kao svojim slugama.
Nadalje, kada se govori o ovom biću koje djeluje sa sviješću i snagom volje, kada se zaroni u dubine njegovoga srca i duše, onda ga je zaista teško opisati. Jedini način da veličamo čovjeka, kao biće koje svoje potencijalne vrijednosti zna razviti do vrha, jeste da reknemo kao i pjesnik Akif:
Čovjek je stvoren višim od meleka; u njemu su skriveni svi svjetovi, sva carstva on u sebi čuva.
Sada, kada nam je Bog dao sve ove blagodati, šta se očekuje od nas kao ljudskih bića? To je ono što je veoma značajno. Da li o tome raspravljamo ili ne, to je drugo pitanje. Kada bi samo svi ljudi bili svjesni ove ogromne odgovornosti koja ih je zadesila.
[1] Tirmidhi, Duyat, 22 (1418, 1421); Abu Davud, Sunna, 32 (4772); Nesai, Tahrim, 22 (7, 115, 116); Ibn Madže, Hudud, 21 (2580).
