اللَّهُ نُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ
Allah je izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. (An-Nur, 35)
Uzvišeni Allah je Taj koji postojeći svijet iznosi na vidjelo, Svemir sa sadašnjim izgledom iznosi u postojanje, čini ga izloženim pogledima i knjigom koja se čita. On je taj koji pogledima daje svjetlost, a srcima radost. Bez Njegove svjetlosti, oči ne bi vidjele, niti bi umovi išta razabirali. Miješale bi se sumnje i znanja, pretpostavke i istine. Sve postojeće bi zapalo u bezvrijedni nered. Ne bi bilo filozofije nauke u glavama, niti svjetla spoznaje u grudima.
Nije moguće doći do tačke susretanja između horizonata i psihologija, stići od znanja do vjerovanja, od vjerovanja do spoznaje, od spoznaje do dubokog osjećanja odanosti Allahu, osim posredstvom Njega, Izvora svjetlosti nebesa i Zemlje, Izvora svjetlosti svega što je na nebesima i na Zemlji, Izvora svih svjetlosti.
Posredstvom tog Izvora svjetlosti obistinjuje se postojanje Sunca, ili Sunaca na nebu, boja i slika ljepote na Zemlji, razvija se razboritost i pronicljivost u srcima, spoznaja, ljubav, želja, čežnja, razmišljanje, analiza, logika u razumu i u mozgu. Oni koji se upute ka Istini putem dokaza upućuju se zahvaljujući tome Izvoru svjetlosti.
Zahvaljujući tome Izvoru svjetlosti, čovjek vidi boje i odnose među njima, vidi postojeću harmoniju među svim bićima, dokučuje poeziju koja postoji u toj harmoniji. Zatim to, kroz kaluf znanja i spoznaje, prenosi u srce. Razboritost ta parcijalna znanja obuhvata zajedno, ili analizira i zbirne podatke sklapa da ih pretvori u znanje. Traženje Istine i posmatranje svega u svjetlu Allahove svjetlosti, čovjeka, koji je bio kap hude tekućine, pretvara u more, a ljudsku spoznaju iz atoma pretvara u sunce; ljudsko srce, jedva vrijedno spomena, pretvara u damar Svemira. Naspram nemoći čovjeka da viđenjem obuhvati ne samo svoju prošlost i budućnost već i sadašnjost, sa svim njenim dimenzijama, on svojom razboritošću može dokučiti sebe i sve opipljivo oko sebe, kao dijelove ili kao cjelinu. Na osnovama naznaka i znakova koji mu izviru iz srca, može dokučiti stvari i istinu o njima, znakove i istinu o njima, zatim Istinu nad istinama, a to je Uzvišeni Gospodar.
Put oslobađanja od zbrke u umnom dokučivanju ili u spoznaji koja se može nazvati intuitivnom razboritošću jeste usmjerenje – tokom putovanja između rječitih dokaza i argumenata, povrh usputnih pogleda na postojeći Svijet i zbivanja u njemu – ka Izvoru svjetlosti, Stvoritelju svjetlosti, kako bi se znanja mogla premetnuti u spoznaje, s kojima se čovjeku ne bi miješala osjećanja. Put ka usmjerenju i posmatranju Svjetlosti nad svjetlostima jeste gledanje u Kur’an časni koji je Sunce nad Suncima: Dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg (An-Nisa’, 174), kao i gledanje u nišu vjerovjesništva, Prvaka vjerovjesnika i poslanika, koja je Mjesec naših mozgova i Sunce naših intuicija, a isto takvo Sunce i takav Mjesec su i na nebu: …i u njima dao Svjetiljku i Mjesec koji sja (Al-Furqan, 61).
Naravno, ako ne bismo u obzir uzeli Božiju svjetlost, Svemir i sve što je u njemu pretvorilo bi se u tminu, a ako je uzmemo u obzir, sve postojeće se osvjetljava, primjetno ili neprimjetno, pokazujući svoje obasjano lice i svoju stvarnu narav.
Ovo bi ukratko značilo da je sve od Njegove svjetlosti, da iz obasjavanja te Apsolutne i Jedine svjetlosti sve postaje, raste i razvija se. Pozivanje na neku drugu svjetlost mimo Njegove jeste metafora rječitih ili neznanje neukih. Ako to svi ne znaju, razlog je njeno snažno obasjavanje u duši bez mjere u pogledu količine i kvaliteta, zbog obilnog osvjetljavanja. Naravno, kao što metafizika može biti važna kapija znanja i opsezanja, tako i snažno obasjavanje može voditi do prolaza u skriveno.
Allah je Izvor svjetlosti nebesa i Zemlje. Sve postojeće nije ništa drugo nego različiti odblijesci raznih talasa te svjetlosti i zaodijevanje svjetlosnom odorom vanjskog postojanja.
Želimo pažnju čitalaca zadržati na nekim aspektima ovog ajeta. Neki ljudi ne razlikuju izvor svjetlosti kao svjetlost (نور) i svjetlost kao odsjaj (ضوء), pa kažu da je brzina svjetlosti poznata. Međutim, šta bi bila brzina izvora svjetlosti? Ovdje želimo naglasiti da ne treba miješati izvor svjetlosti i obasjavanje. Uzvišeni Allah ne kaže da je On obasjavanje neba i Zemlje. Dakle, za razumijevanje pojma “svjetlost” trebamo se približiti njenom vrelu i izvoru, a izvor te svjetlosti je Allah. Uzvišeni Allah je iznad prostora i vremena. Dakle, svjetlost iz tog ugla treba gledati kao nešto rastočivo. Svjetlost, ili nešto svjetlosno, u istom trenutku može biti na milion mjesta, može se u jednom trenutku rastakati tamo i ovamo. Zato je naš Poslanik, čije se čisto tijelo preobrazilo u stanje u kakvom je uspjelo pratiti njegov duh pretvoren u neki vid svjetlosti, mogao obaviti Mi‘radž (معراج) za nekoliko minuta i vratiti se. Dok bi takvo putovanje u uobičajenim uvjetima zahtijevalo trilijun pomnožen s trilijunom godina, pouzdane predaje nas obavještavaju da je Poslanik, s.a.v.s., otišao i vratio se, a postelja mu je još uvijek bila topla, kao da je na putovanju prevladana dimenzija vremena.
Iz našeg zapažanja ne treba shvatiti da govorimo o stvorenosti svjetlosti spomenute u ajetu. Da ne bismo ostavili prostora takvom pogrešnom razumijevanju, namjerno smo iskoristili sintagmu “kao da je” (كأن). Prema tome, druge svjetlosti su stvorene, a njihov kreator je Uzvišeni Allah, Stvoritelj svih svjetlosti.
U tom ozračju možemo navesti Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis: “Prvo što je Allah stvorio bila je moja svjetlost”, što znači da je prvi atom, ubačen u matricu postojanja, bila muhammedanska svjetlost.
Ukratko, ne treba brkati svjetlost i obasjavanje, jer izvor obasjavanja je svjetlost. Obasjavanje je odblijesak svjetlosti na ovom svijetu. Svjetlost ima mnoge odsjaje, od tračka do zvijezda.
Bože, Stvoritelju svjetlosti, Kreatore svjetlosti, Ti koji upravljaš svjetlošću, obasjaj naša srca i umove svjetlošću spoznavanja Tebe. Podrži nas Svojim duhom. Neka je salavat na našeg velikana Muhammeda, koga si učinio sjajnim Mjesecom. Neka je salavat na njegovu porodicu i prijatelje koji su ga u stopu slijedili.
