وَشَدَدْنَا مُلْكَهُ وَآتَيْنَاهُ الْحِكْمَةَ وَفَصْلَ الْخِطَابِ
I učvrstili smo carstvo njegovo i dali mu vjerovjesništvo i sposobnost da rasuđuje. (Sad, 20)
Ovaj ajet je uslijedio nakon slijedećih: Sjeti se roba Našeg Davuda, čvrstog u vjeri, koji se uvijek Allahu obraćao. Mi smo brda potčinili da zajedno s njim hvale Allaha prije nego što Sunce zađe i poslije što grane, a i ptice okupljene – svi su oni zbog njegova hvaljenja hvalu ponavljali (Sad, 17-19).
Nakon izlaganja odlika i nadnaravnosti kojima je Uzvišeni Allah podario Davuda, a.s., Kur’an časni navodi još tri važne odlike koje je Uzvišeni Allah podario ovome časnom vjerovjesniku, a time se naglašava preporuka da se on uzima kao primjer za ugledanje kako se vladavina može uskladiti s bliskošću Allahu. Tri posljednje odlike se ogledaju u riječima:
1) I učvrstili smo carstvo njegovo − odnosno podržali smo i poduprli njegovu vladavinu. Vjerovjesnik Davud, a.s., je bio izložen brojnim nevoljama, iskušenjima i nedaćama, ali je, uz Allahovu pomoć, iz njih izašao. Njegova vladavina se nastavila u znaku stabilnosti i postojanosti. Time ovaj ajet i našem Poslaniku, s.a.v.s., nagovještava časnu budućnost.[1]
2) I dali mu vjerovjesništvo − Koliku neizrecivu vrijednost ima ova činjenica, kolika je dubina mudrosti u vjerovjesništvu, najbolje se ogleda na primjeru našeg Vjerovjesnika, s.a.v.s. Dakle, ovdje se podrazumijeva i ista blagodat data našem Poslaniku, s.a.v.s.
3) I sposobnost da rasuđuje − odnosno, sposobnost savršenoga komuniciranja. Ono što je od toga dato vjerovjesniku Davudu, a.s., višestruko je dato Vjerovjesniku ljudi i džina, govorniku Svemira i konkretnog mjesta, prvaku rječitosti i stilskog izraza. Ako su planine odražavale odjeke zurli Davuda, a.s., melodije govora Prvaka vjerovjesnika, slavuja Kur’ana, jednog dana će odjekivati u svim srcima. Ovaj smisao se nadaje iz brojnih međusobno prožimajućih značenja.
Međutim, u klasičnim tefsirima se u vezi s odlikom “sposobnost da rasuđuje” pojavljuje stav da nije moguće da se Kur’an izlaže kao revija želja i pružanja blagodati, da se pretoči u izraz koji gotovo svako može rabiti. Dakako, to je odlika i blagodat koju je Allah dao Davudu, a.s. Zato je bolje reći da “sposobnost da rasuđuje” ovdje znači sposobnost da se govori u skladu s mentalitetom ljudi, sposobnost uzornoga govora uz korištenje govorničkog stila uvjerljivog svima, koji ne ostavlja mjesta nikakvom prigovaranju i diskusiji. Isto tako, možemo reći da je to sposobnost jasnoga komentarisanja nekog pitanja sa svim njegovim granama i pojedinostima.
[1] Sva kazivanja koja se pojavljuju u plemenitom Kur᾿anu imaju karakter zaokupljanja pažnje, pružanja radosne vijesti i davanja pouke Poslaniku, s.a.v.s. Navođenje Allahovih blagodati koje su date vjerovjesniku Davudu, a.s., nagovještava da će Uzvišeni Allah i našem Vjerovjesniku podariti mnoge odlike i blagodati.
