رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا وَلِإِخْوَانِنَا الَّذِينَ سَبَقُونَا بِالْإِيمَانِ وَلَا تَجْعَلْ فِي قُلُوبِنَا غِلًّا لِّلَّذِينَ آمَنُوا رَبَّنَا إِنَّكَ رَؤُوفٌ رَّحِيمٌ
Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv. (Al-Hašr, 10)
Najprije treba dobro znati da su Budući svijet i Džennet dva osnovna mjesta u kojima se iz srca odbacuju zloba i zlo. Kad bi na ovom svijetu iz srca bila odbačena ova osjećanja, koja su osnov kušnje, čovjek bi se peobrazio u meleka. Međutim, Uzvišeni Allah je čovjeka na ovom svijetu stvorio s naravi koja prihvata i dobro i zlo. Kad bi se pretpostavilo nemoguće, a to je da iz ljudskih srca na ovom svijetu budu iskorijenjena ta osjećanja, ona bi se, nekada, nekom drugom prilikom, u srcu čovjeka pojavila, slično noktima i kosi koji ponovo rastu nakon skraćivanja, zato što su ona prirođena ljudskoj naravi. Zbog toga se u ovoj dovi, umjesto glagolskog oblika “očisti” (انزع), prilikom obraćanja Uzvišenom Allahu, koji je istinski Stvoritelj svega, pojavljuje: i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima!
Dakle, zadaća koja se stavlja na pleća čovjeka ovdje je verbalno i praktično obraćanje dovom Uzvišenom Allahu i nastojanje da se čovjek riješi tih osjećanja koja se mogu posmatrati kao apstraktno trnje izraslo u srcu. Na taj način se čovjek može očistiti od loših osjećanja i biti pripremljen za Džennet, gdje ga Uzvišeni Allah dočekuje u Svojim baščama.
Ima se utisak kao da nam se ovim časnim ajetom šalje dopis kojim se od nas traži da se osvrnemo na svoje dobre predčasnike (السلف الصالح), odnosno na to kako je druga generacija (التابعون) prihvatala prvu generaciju (الصحابة), zatim kako je treća generacija (تابع التابعين) prihvatala drugu generaciju. Znači, poziva nas da se s poštovanjem odnosimo prema spisateljima i ljudima koji svojom riječju aktivno sudjeluju u misaonom pokretu, prema onima koji su ne samo u našem vjerskom životu, našim osjećanjima, našim mislima i našem vjerovanju, već i u tefsirskoj, akaidskoj i fikhskoj nauci ostavili neizbrisiv trag koji na nas vrši snažan utjecaj.
Drugo što bi ovdje, prema našem viđenju, trebalo objasniti jeste to što svaki čovjek uživa i naslađuje se – pati, također – srazmjerno s razinom osjećanja, saglasno njihovoj širini i razvijenosti. Ako je, npr., dar naslućivanja kod čovjeka istančan i dobro razvijen, on može mnogobrojna značenja izvući iz ponašanja neke osobe koja se nalazi pred njim. Nekad mu to bude izvor kazne, a nekad izvor milosti.
Polazeći od toga, može se reći da će mjera sreće i užitka, koje će čovjek osjećati u Džennetu, biti srazmjerna prostranosti i razvijenosti njegovih osjećanja na ovom svijetu. Ko zna, možda će onaj kod koga ta osjećanja nisu proširena i razvijena, prilikom ulaska u Džennet, reći: “Kamo sreće da sam to kod sebe bolje razvio prije ulaska u Džennet!” Možda će, upućujući dovu, reći: “Gospodaru moj, vrati me na prolazni svijet da dovršim životni put i razvijem svoju duhovnost.” Gledano iz ovog ugla, moglo bi se reći da se čovjek, kako bi potpuno uživao blagodati Dženneta, treba sasvim riješiti osjećaja zlobe, mržnje, zavisti, i sl. Zato je poželjno ajet sagledati i iz ovog ugla.
Očigledno je da prema riječima ajeta: Vjernici su samo braća (Al-Hudžurat, 10) i ajeta: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima (At-Tawba, 71), vjernici koje povezuje spona vjerovanja i islama ne samo što jedni druge vole i poštuju pretke, već i zatvaraju oči pred njihovim eventualnim propustima. Onima koji su im prethodili oni žele samo dobro. Apsolutno ne pomišljaju da im pripišu išta loše i štetno po njih. Oni koji žele pripadati sljedbenicima Poslanika, s.a.v.s., ne smiju pomišljati niti govoriti ništa osim dobra. Ne smiju se ophoditi drugačije osim dolično ispunjavajući preporuku ajeta: Jedni drugima pomažite u dobročinstvu i čestitosti, a ne sudjelujte u grijehu i neprijateljstvu! (Al-Ma’ida, 2).
Zaista je nama nešto tako jako potrebno, posebno u ovo naše vrijeme. Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, Ti si, zaista, dobar i milostiv. Amin.
