وَالشُّعَرَاء يَتَّبِعُهُمُ الْغَاوُونَ. أَلَمْ تَرَ أَنَّهُمْ فِي كُلِّ وَادٍ يَهِيمُونَ. وَأَنَّهُمْ يَقُولُونَ مَا لَا يَفْعَلُونَ. إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَذَكَرُوا اللَّهَ كَثِيرًا وَانتَصَرُوا مِن بَعْدِ مَا ظُلِمُوا وَسَيَعْلَمُ الَّذِينَ ظَلَمُوا أَيَّ مُنقَلَبٍ يَنقَلِبُونَ
A zavedeni slijede pjesnike! Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade? Tako ne govore samo oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji često Allaha spominju, i koji uzvraćaju kad ih ismijavaju. A mnogobošci će sigurno saznati u kakvu će se muku uvaliti! (Aš-Šu`ara’, 224-227)
Jedno od najvažnijih specifičnih obilježja ajeta iz Kur’ana jeste to što se iz njih, bilo da se radi o osobama kojima se obraćaju neposredno ili o osobama kojima se obraćaju nekim posrednim putem, unatoč izvjesnom razlikovanju jednih u odnosu na druge, mogu izvući lekcije i pouke iz njihovih poruka. Vidimo, npr., da su pjesnici paganskog doba neposredno oslovljavani ovim ajetima.
Pjesnici paganskog doba su tvrdili da su povezani s džinima, da mogu obavještavati o tajnama. Izražavali su se u rimovanoj prozi kojom su opčinjavali slušaoce i po tome sličili duhovnim posrednicima iz našeg vremena. Bili su poznati po suprotstavljanju Kur’anu. Kad spominje pjesnike, Kur’an u ovom ajetu podrazumijeva pjesnike paganskog doba. Kad za one koji slijede takve pjesnike kaže da su “zavedeni” (الغاوون), Kur’an ukazuje na razmjere zavođenja tih pjesnika.
S druge strane, ovaj ajet oslovljava i neke pjesnike iz svih vremena, iako ne u mjeri s kojom oslovljava pjesnike paganskog doba. Ako bolje razmotrimo riječi iz ajeta: A zavedeni slijede pjesnike u tom kontekstu, vidjet ćemo da one ukazuju na one koji su vjeru i sve što se tiče nje odstranili iz svog života, a svoje strasti su uzeli za idole i slijede ovakve pjesnike.
Riječi: Zar ne znaš da oni svakom dolinom blude i da govore ono što ne rade? znače da oni zanemaruju smisao, sadržinu i objektivne činjenice, da ih ostavljaju postrani, a blude raznim dolinama poezije i proze, pod parolom različitih naziva, jednom “romantizma”, drugi put “realizma”, treći put “pozitivizma”.
Dotle, riječi: i da govore ono što ne rade znače da je laž njihova navika, da su lovci lažovi, koji pričaju da su dobri lovci a, ustvari, samo izmišljaju zato što govore ono što ne rade. Oni riječima zagovaraju književnost, pisanje i knjige, a, ustvari, samo lažu.
Riječi: samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine govore o onima koji ispravno vjeruju iako su pjesnici. Oni koji slijede takve pjesnike, dakako, s njima dijele ista osjećanja i slijede vjerovanje. Budući da se takvi pjesnici drže plana Kur’ana u izradi životne koncepcije, oni ne zastranjuju, niti svakom dolinom blude. Oni obećavanje onoga što neće učiniti ubrajaju među najveće grijehe kod Uzvišenog Allaha. Kao vjernici, oni nikad ne lažu, a na stratištu književnosti, poezije ili romana, ne žrtvuju vrijednosti u koje vjeruju. Oni zastupaju sigurnost i pouzdanje u ovaj svijet i s povjerenjem se stalno ujedinjuju zato što su riječi i djelo kod njih u jednom okviru i jedno drugome ne protivrječe. Drugo se i ne očekuje od takvih koji Allaha spominju kad stoje na namazu, kad sjede i kad sedždu čine, od takvih koji, kad budu izloženi nasilju, savladaju ga koristeći pravo na samoodbranu.
Kao što smo vidjeli, jedan od najvažnijih uvjeta korištenja Kur’ana jeste njegovo prihvatanje kao svjetskog poslanja za sva vremena tako da ga svaki čovjek čita kao da upravo njega oslovljava. Tako se možemo njime koristiti.
Ukratko bi se moglo reći da se poezija i proza, kao i sve druge djelatnosti i druga zanimanja, u različitim oblicima manifestuju shodno naravima onih koji ih predstavljaju. Prema tome, onaj ko vjeruje i dobro radi načela svog vjerovanja odražava i u svojoj poeziji i prozi. Stalno zagovara istinu. Svoje umjetničke i književne sklonosti ne rasipa u maštarijama, već ih koristi u čuvanju istine, kao građu za vlastitu izgradnju. On lično može pobijediti i biti poražen, ali nikad ne odustaje od borbe za istinu. Poezija, proza i govorništvo kod El-Hanse, Kaba ibn Zuhejra, Kaba ibn Malika, Hassana ibn Sabita i Abdullaha ibn Er-Revahe, pomognuti od strane Džibrila, bili su podsticajno sredstvo, dozvoljeno uveseljavanje koje je mnoge oraspoložilo i na njih utjecalo, više nego oštre sablje. Projektil prave književnosti treba ispaljivati na putu istine, članak treba objavljivati da prikaže činjenice kao sredstvo borbe za istinu.
Poezija i proza mogu uistinu biti sredstva podsticanja strasti i prohtjeva, sredstva zastranjivanja i zavođenja čovjeka. Jedan književnik može, npr., jednog dana plemenitost hvaliti, a drugi dan je omalovažavati. Nekoga koga danas hvali i diže ga u nebeske visine on može sutra napadati i pokopavati ga u zemlju. Pjesnici se mogu vidjeti kako jednom pusta maštanja prikazuju kao tvrdu istinu, ili kako jasnoj istini okreću leđa, opisujući je kao da je niz uobrazilja. Kad govore o ljepoti, tjelesne nagone pobuđuju nesposobni da vide čistu ljepotu. Kad govore o prirodi, o njoj govore kao da je Obožavani Stvoritelj. Za stvari i pojave kažu da su ono što ne mogu biti, a umjetnost i književnost koriste kao sredstvo laži, pretjerivanja i demagogije. Zato, ti svi postupci nisu ništa drugo nego šejtanske rabote.
