وَكَذَلِكَ بَعَثْنَاهُمْ لِيَتَسَاءلُوا بَيْنَهُمْ قَالَ قَائِلٌ مِّنْهُمْ كَمْ لَبِثْتُمْ قَالُوا لَبِثْنَا يَوْمًا أَوْ بَعْضَ يَوْمٍ قَالُوا رَبُّكُمْ أَعْلَمُ بِمَا لَبِثْتُمْ فَابْعَثُوا أَحَدَكُم بِوَرِقِكُمْ هَذِهِ إِلَى الْمَدِينَةِ فَلْيَنظُرْ أَيُّهَا أَزْكَى طَعَامًا فَلْيَأْتِكُم بِرِزْقٍ مِّنْهُ وَلْيَتَلَطَّفْ وَلَا يُشْعِرَنَّ بِكُمْ أَحَدًا
Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedni druge pitali.
“Koliko ste ovdje ostali?” – upita jedan od njih. “Ostali smo dan ili dio dana” – odgovoriše. “Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali” – rekoše. “Pošaljite jednog od vas s ovim srebrenjacima vašim u grad, pa nek vidi u koga je najčišće jelo i neka vam od njega donese hrane i neka bude ljubazan i neka nikome ne govori ništa o vama!” (Al-Kahf, 19)
Jednu stranu junaštva Stanovnika pećine komentarisali smo kada smo komentarisali 114. ajet ove sure. Ovdje ćemo, pak, komentarisati drugu stranu njihovog junaštva. Ukratko, ovdje se junaštvo sastoji u tome da je jedan otišao u grad da nešto kupi, gdje je privukao pažnju na sebe, jednako svojim izgledom i novcem. Stanovnici su (u jednoj predaji namjesnik) krenuli da ga prate, dok nisu Stanovnike pećine našli u pećini. To je bio poziv s kojim se vjerovanje proširilo na hiljade i stotine hiljada onih koji su, s oca na sina, prenosili predanja ili su čitali u knjigama. Pouzdano znanje o tome je prelazilo u očigledno znanje, ili u nešto više od toga.
Taj događaj je snažno potresao društvo, a ljudi su se počeli utrkivati u pristupu vjerovanju. Tako je Božije određenje uredilo drugi zadatak ovih junaka u vršenju da’ve. Dok su se odricali blagodati ovosvjetskog života, hiljade ljudi su digli u horizonte da’ve i svoje misli.
Druga stvar koja plijeni pogled u ovom časnom ajetu jesu materijalna dobra i novac. Kakav god da je ishod, novac, ili ovosvjetska dobra i nakit, otkrili su Stanovnike pećine i njihovo obitavalište, jer su kupca stanovnici grada zapazili na osnovu novca. To što je ishod bio pozitivan, Božija je dobrota, ali novac ih je otkrio.
Dakle, čovjek mislilac, koji poziva, ako se ne želi izložiti opasnosti da ga se neprijatelj dograbi, ili da ga prijatelji vide, da ga društvo gleda, treba se kloniti ne samo ljubavi prema dobiti i stjecanju, već i svake ovosvjetske slabosti u tom području. Prošlost pamti mnoge ljude iz reda velikih vladara koji su postali robovi varljive imovine. Mnogo puta su te postojeće slabosti, urođene čovjeku, bile razlog da cjelokupna društva budu zbrisana a zajednice ponižene.
Međutim, uprkos tome, širenje vjere u svijetu se sada naslanja na novac, odnosno na kapital i moć finansiranja projekata da’ve. Ovdje je poželjno primijetiti da se, kad su Stanovnici pećine izašli napolje s nekoliko dirhema, dogodilo drugo “eksplodiranje” vjere u tom društvu. Zato je ta činjenica važna u sklopu ukupnog događanja.
Pitanje finansiranja se, dakako, ne smije zanemariti, ali pod uvjetom da tekstovi Kur’ana, njegovi ajeti, hadisi i praksa Poslanika, s.a.v.s., budu uzor i svjetiljka. Naravno, musliman treba zarađivati i biti bogat, ali pod uvjetom da mu srcem ne ovlada ljubav prema bogatstvu, već da to bogatstvo stavlja na “sigurno mjesto”, rečeno jezikom administracije, “daleko od ruku lopova”, te da ga troši za dobro zajednice. Da nije tog finansiranja, ne bi bilo moguće ostvariti velike projekte.
Prema tome, ekonomska moć ima veliku ulogu u širenju jasne islamske vjere. Gledano iz tog ugla, napor koji se ulaže na putu dobijanja materijalnih vrijednosti može se smatrati ibadetom. Zarada se može smatrati ibadetom ako se dobit, stečena uz materijalne i psihološke napore, troši na putu časnog pozivanja, a ne na putu strasti i prohtjeva.
