قَالَ نَكِّرُوا لَهَا عَرْشَهَا نَنظُرْ أَتَهْتَدِي أَمْ تَكُونُ مِنَ الَّذِينَ لَا يَهْتَدُونَ
Promijenite izgled njena prijestolja da vidimo hoće li ga ili neće prepoznati! (An-Naml, 41)
Međutim, riječ “uputa” (هداية) ovdje ne znači samo jednostavno saznanje da je njeno prijestolje to što je pred kraljicom izloženo. Kontekst se s tim ne slaže. Je li prijestolje izloženo mijenjanju, njeno prijestolje, ili je neko drugo? Bilo je moguće da Sulejman, a.s., predvidi mjeru njene dosjetljivosti u sklopu tog provjeravanja, ali se pitanje, očigledno, ne svodi samo na to. Zamislite neku ženu idolopoklonku, ili neku koja obožava Sunce, koja je sebi izradila prijestolje prema svome vjerovanju. Nesumnjivo je da bi takva žena svoje prijestolje ukrasila slikama Sunca, ili nečim drugim što obožava, osim Boga – zvijezde, ili mjesec, itd. Sulejman, a.s., je izvršio izmjene i ukrašavanje koje će je pripremiti za uputu, za približavanje njoj.
Kur’an časni ne spominje da je vjerovjesnik Sulejman, a.s., nešto dodavao ili oduzimao njenom prijestolju, već preporučuje samo: “Promijenite izgled njena prijestolja.” Šta se iz toga može shvatiti? Treba li shvatiti da je Sulejman, a.s., naredio mijenjanje oblika kraljičinog prijestolja, ili dekorisanje nekim sadržajima islamske kulture. Čini nam se da je druga pretpostavka snažnija, a to znači otklanjanje svih slika i ukrasa koji ukazuju na idolopoklonstvo. Nakon toga, slijedilo je čekanje i posmatranje da se vidi je li ona razumjela poslanje i upućeni znak, hoće li se uputiti kad ugleda svoje prijestolje ili neće. U krajnjem ishodu vidimo da je Belkisa, kad je vidjela svoje prijestolje, prihvatila uputu zato što je bila obdarena oštroumnošću i bistrinom uma s kojima je promislila i prihvatila. Kad je ugledala prijestolje, nije se mogla načuditi. Odmah je razumjela poslanje i prisutan znak. Ne čekajući, oglasila je prihvatanje upute i svoju predatost Gospodaru svjetova.
Nema sumnje da je ona urođenim osjećajem bila pripremljena prihvatiti poslanja Jednosti prisutna u Svemiru. Međutim, uprkos urođenoj sklonosti, oštroumnosti i pronicljivosti, kraljica Sabe ranije nije bila upućena jer je stasala i odrastala u idolopokloničkom narodu, zadojena krivim vjerovanjem svog naroda, što je predstavljalo prepreku između nje i upute i procjenjivanja poslanja Jednosti rasutih po postojećem svijetu.
Nema sumnje da je postavljanje prijestolja ovdje nadnaravnost Sulejmana, a.s., da je počast ukazana pojedincu, pripadniku zajednice, kome je dato urođeno znanje. To je kraljici bilo dovoljno da povjeruje i prizna Sulejmana, a.s. Međutim, osnov vjerovanja je bilo aktiviranje uma, njegovo korištenje u razmišljanju, o prostranstvima, o sebi[1] i o posebnoj Božijoj volji. To su bila sredstva prihvatanja vjerovanja do tada, a nisu se mijenjala za vrijeme Sulejmana, a.s., pa ni nakon njega.
Neka je salavat na onoga ko je poslat kao milost svjetovima, na njegovu braću vjerovjesnike i poslanike, na njegove prijatelje i sve njihove sljedbenike.
[1] Razmišljanje o prostranstvima (makrokosmos) i o ljudima (mikrokosmos), u skladu s onim što stoji u plemenitom Kur’anu: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostranstvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina (Fussilat, 53).
