بَدِيعُ السَّمَاوَاتِ وَالأَرْضِ
On je Stvoritelj nebesa i Zemlje… (Al-Baqara, 117)
Glagol “izumjeti” (بدع) u arapskome jeziku označava “pronalaženje” i “stvaranje”, bez premca ili uzora u nečemu ranijem. Zemlja i nebesa, čije širine nemaju granica, pogledu se izlažu kao obrazac jedinstvene ljepote koje se čovjek ne može nagledati. Zapravo, tu su divna bića i stvorenja kojima ništa ranije nije moglo biti uzor(ak). Ona su zadivljujuća, ushićujuća. Ništa ljepše i privlačnije nema od njih, jer im ranije nije bilo premca, s jedne strane, te usljed naravi njihove izvorne materije i sadašnjeg oblika, s druge strane. Kroz milijarde svjetlosnih znakova ukazuju na svoga Stvoritelja, svoga Kreatora.
Naravno, Zemlja i nebesa su, sa svim što je na njima, sa svim ljepotama i veličinama koje plijene, bez ijednog nedostatka ili manjkavosti, sa svim tajnama stvoreni na razini savršenstva iznad kojih nema nekoga drugog savršenstva, riječju “Budi” od strane njihovog Stvoritelja. Ona nisu dijelovi koji su došli tako što su se od Njega odvojili, niti od Njega nastali. Odnos između Svemira i Uzvišenoga koji ga je stvorio jeste odnos između onoga Ko je stvorio i onoga što je stvoreno, a to se ne izjednačava s rađanjem, ili nastajanjem od nečega, ili s nasumičnim nastajanjem neovisnim o nekoj volji. Nemoguće je zamisliti da takav odnos, koji bi izražavao nekakav nastanak i postanak, bude podložan usitnjavanju, dijeljenju i trošenju, onako kako će se i Sunčev ogrjev jednoga dana potrošiti. Naprotiv, sve se stvara, zatim raste, razvija se, a potom se gubi, odlazi i nestaje. Iza toga nestajanja slijedi nastajanje s istom ljepotom i privlačnošću. Dakako, sve dolazi jedno za drugim, zatim odlazi jedno za drugim, a ostaje samo Stvoritelj nebesa i Zemlje, bez ikakvog prestanka, preobražaja ili kraja.
Kad se Uzvišeni Allah smiluje i svjetlost života daruje onima koji dolaze, to onima koji imaju razuma govori o smislu postojanja. Kada dolaze neki novi, s istim blagodatima koje su njima poklonjene, nakon odlaska onih koji su prethodno nestali, to je jedan dokaz neprolazne vječnosti.[1]
[1] Riječ novotarija (بدعة) dolazi od istoga korijena, a obuhvata sve kasnije proizvedene i vjeri pridodane misli i postupke, koji joj ne pripadaju. Riječ novotarija ima mnogo različitih definicija: „To je bilo koji postupak koji nije praktikovao Poslanik, s.a.v.s“, ili „Svaki ibadet ili postupak koji su se pojavili nakon čestitoga Poslanika, s.a.v.s., i pravednih halifa, a nije sasvim saglasan s Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., sunnetom“. Stavovi učenjaka o novotariji se znatno razlikuju. Neki su prema njoj sasvim oštri, a drugi su dosta blagi. Stav Sa›ida en-Nursija je umjeren. Po njemu, ako se nešto što je kao novo uneseno u vjeru ne kosi s temeljnim načelima, osnovama i pravilima, smatra se dobrom novotarijom, a ako se ona ne može usaglasiti s bilo kojim temeljnim pravilom, loša je novotarija, a Allah najbolje zna šta je ispravno.
