وَلَوْ يُعَجِّلُ اللّهُ لِلنَّاسِ الشَّرَّ اسْتِعْجَالَهُم بِالْخَيْرِ لَقُضِيَ إِلَيْهِمْ أَجَلُهُمْ فَنَذَرُ الَّذِينَ لاَ يَرْجُونَ لِقَاءنَا فِي طُغْيَانِهِمْ يَعْمَهُونَ
Da Allah ljudima daje zlo onako brzo kao što im se odaziva kad traže dobro, oni bi, uistinu, stradali. A Mi ipak ostavljamo da u zabludi svojoj lutaju oni koji ne vjeruju da će pred Nas stati. (Yunus, 11)
Jedan od znakova Allahove blagosti prema nama jeste to što ne odgovara brzo na naše traženje zla, iako smo se navikli da molimo za zlo, u svako doba, za sebe i za druge, kao kad, npr., kažemo: “Ubio ga Bog!” ili “Allah ga nevoljom zaokupio!” Međutim, Uzvišeni Allah, Plemeniti i Milostivi Gospodar, u primanju takve dove ne žuri poput nas. Kad bi žurio s odazivanjem i prihvatanjem svake takve dove, sa svima bi u jedan tren bilo sve gotovo.
Postoje određena vremena i razmaci u kojima se On odaziva dovama. Moguće je da Allah kaže: “Na sve dove ću odgovarati u ovom trenutku”, ili da dati trenutak bude vrijeme odazivanja svakoj dovi koju čovjek tada uputi.
To se ne svodi samo na verbalnu dovu, već ponekad obuhvata i praktičnu dovu,[1] odnosno uključivanje djela i postupaka koji se obavljaju u trenutku odazivanja dovama. Zato je poželjno na to stalno skretati pažnju. Poslanik, s.a.v.s., podsjeća nas i opominje na tu stalnost kad kaže: “Ne proklinjite sebe, ne proklinjite svoju djecu, ne proklinjite svoje imetke, jer ne možete znati trenutak u kome vam se Allah odaziva u skladu s onim što ste tražili!”
I pored toga, neki koji su se suprotstavljali vjerovjesnicima, njihovim zastupnicima i sljedbenicima, u smislu izazivanja i omalovažavanja, govorili su im: A kad su oni rekli: “Bože, ako je ovo zbilja istina od Tebe, Ti pusti na nas kamenje s neba kao kišu ili nam pošalji patnju nesnosnu!” (Al-Anfal, 32), ili su ponavljali pitanje: Oni govore: “Kada će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?” (Yunus, 48.; Al-Anbiya’, 38.; An-Naml, 71).
Da to želi, Uzvišeni Allah bi požurio s kaznom za njih. On je odgađa u skladu s težinom i obimom prekršaja, ili bolnu patnju ostavlja za Sudnji dan, ili olakšava puteve upute, nakon čega vinovnici postaju upućeni, postaju braća vjernici.
Zato vjernik ne treba nikome tražiti zlo, već treba biti oprezna osoba i s poštovanjem i uvažavanjem se odnositi prema Allahovim odredbama i određenju, da ne prevrši mjeru i izgubi mogućnost da se strpi. Treba stalno činiti dovu: “O, Ti koji sudiš o potrebama, Ti koji odstranjuješ nevolje, riješi naše potrebe i odstrani od nas nevolje.”
Ovo treba svome Gospodaru upućivati onaj ko se žali na svoje prilike, ko je nemoćan, ko više ne može trpjeti.
[1] Praktična dova je kad čovjek slijedi Allahove zakone i propise koji vladaju u društvu i svemiru. Npr., ko zasije zrno požanje žitaricu.
