Reci: “O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko Jedne Riječi… (Ali `Imran, 64)

قُلْ يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْا إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاء بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضاً أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللّهِ
Reci: “O, sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko Jedne Riječi, i nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne klanjamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo, i da jedni druge, pored Allaha, bogovima ne držimo! (Ali `Imran, 64)

Zauzimanje blagog stava prema sljedbenicima Knjige jedna je od zapovijesti Kur’ana. Ne samo kad se tiče sljedbenika Knjige, već je Uzvišeni Allah naredio Musau, a.s., da blago razgovara i s faraonom: Pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razumio ili se pobojao (Ta Ha, 44). Zato u islamu praksa onoga ko poziva Allahu nikad ne ostavlja mjesta grubom govoru, ili žestokom prigovaranju.

Citirani ajet je rječit obrazac blagoga govora bliskog srcima, privlačnoga u da’vi (pozivanju). Ako islam zamislimo kao tvrđavu opasanu zidinama koje predstavljaju Allahove granice, nema sumnje da tvrđava ima brojne kapije, da postoje brojni putevi srazmjerno broju vrlina koje osiguravaju dolazak do kapija. Islam na svoj poseban način u okrilje uzima ljude na bilo kojem od tih puteva, na svakome njihovom dijelu, kako bi ih uveo kroz jednu od kapija. Nejasno viđenje te postupnosti, ili njeno neshvatanje, neke je već odvelo, ili ih još i sada vodi u poznate greške.

Ovaj ajet sljedbenike Knjige dočekuje na nekoj od tačaka naznačenih puteva, približava im se osmjehnutog lica i slatkim riječima im govori: Dođite ovamo! Priđite k meni! − Kad ih tako oslovljava, kaže im: Ono u šta vas pozivam za vas nije ništa novo. Nije nešto što vi ne znate, već nešto što znate i sa čime ste se susretali, ali ste to, možda, već zaboravili, ili ga se sjećate na pogrešan način. − Ovakva da’va gradi most između nas i sljedbenika Knjige, njihove duše poziva na razgovor. Takav način islamskog pozivanja je veoma važan, a može se označiti nazivom raširenim u naše vrijeme, a to je “dijaloški način”.

Dakako, islamsko pozivanje sljedbenika Knjige, koje ih oslovljava u samo jednoj, njima poznatoj, stvari, može se svesti u jednu kratku riječ, jer Kur’an od njih traži samo jedno, a to je prelazak tog mosta koji ih “bode u oči”, a koji vodi do prave kapije. Ako sve drugo ostavimo postrani, izraz “zajednička riječ” (كلمة سواء) sama za sebe označava taj fini smisao “blagosti”, “širokogrudnosti” i želje za gradnjom mostova između nas i njih. A šta su specifične odlike i obilježja toga mosta?

Ovdje vidimo kako Kur’an, umjesto da govori o ustaljenoj pozitivističkoj definiciji, iznosi ono što izmiče pogledu ulazeći u predmet na način kao da su sljedbnici Knjige znali za Allaha u njima svojstvenom okviru. Ali, tokom nekoliko stoljeća, nagomilana prašina je prekrila to znanje, njegov sjaj i važnost. Zato je bio potreban postupak čišćenja i pranja. Kad se to učini, istine se jasno pokazuju pred svim očima. Taj postupak čišćenja se može vidjeti iz rečenice: da se nikome osim Allahu ne klanjamo.

Dakle, islam svaki posao započinje postupkom čišćenja i pranja. Time on umove oslobađa pogrešnih misli i skretanja, a poglede oslobađa od zakretanja. Kad se spominje neko “osim Allaha”, prije definisanja nečega pozitivnog, Kur’an pristupa misaonom postupku, umnoj operaciji, moglo bi se reći − i obnoviteljskoj operaciji. Stoga ovaj ajet, umjesto da kaže: Uradimo ovo i ovo, kaže: Dajte da ne radimo ovako!

Dakle, neki sljedbenici Knjige su vremenom skretali u mnogoboštvo. Počeli su Uzvišenom Allahu pridruživati sinove i kćeri. Oni su vrsta idolopoklonika. Ogrezli su u trajne neshvatljive pogreške, kao što je tvrdnja da je 1 = 3, a 3 = 1. Svećenicima su pripisali Božanske nadležnosti, kao što su primanje pokajanja, uspostavljanje načela vjere i druge vidove mnogoboštva u bogoslužju.

Sintagma koja se pojavljuje u ajetu i govori o svećenicima koje “pored Allaha, bogovima drže”, tiče se pojava iz svakodnevnog života naglašavajući da svećenici nemaju pravo uspostavljati vjerozakon. Zato Kur’an počinje s oslobađanjem srca i umova i njihovim čišćenjem od pripisivanja druga Uzvišenom Allahu i obožavanjem samo Njega. Namaz, post, hadž i zekjat, trebaju biti samo radi Uzvišenog Allaha, a kurban se treba prinositi jedino Njemu.

Sljedbenici Knjige bi ovdje mogli sasvim jednostavno reći: Mi to sve činimo na Božijem putu. − Dakle, tu se pojavljuje faza nepripisivanja druga Uzvišenom Allahu na bilo koji način, odnosno neprihvatanja bilo kakvoga drugog stvoritelja osim Njega, kao što su priroda, uzroci ili bilo kakva druga sila. To je i faza vjerovanja da stvaranje, smrt, život, opskrba, upravljanje Svemirom, kao i sve drugo, pripada jedino Njemu, da je On daleko od mogućnosti i da se pomisli da je rodio ili da je rođen, da Mu je iko potreban, daleko od pomisli da ima ikakav nedostatak ili manjkavost, ili da Mu je išta ravno.

Ako se podigne ta crna zavjesa, nadnesena nad vjerovanjem, omogućuje se usmjeravanje ka pojavnostima drugog života, radi ostvarenja vjerovanja u Allaha i vršenja iskrenog ibadeta Njemu, odnosno praktikovanja vjerovanja u Jednost sa svim sadržajima. Kao što je tvrdio Bediuzzaman Said Nursi, islam je, u nekom smislu, izraz stjecanja, učvršćivanja i utvrđivanja vjerovanja.

Naravno, na kraju puta se sve povezuje s vjerovanjem i Jednošću. Nakon utvrđivanja istina kojima se popunjava središte vjerovanja i Jednosti, počinje interesovanje i definisanje pitanja koja se tiču vanjskog okruženja.

Nepoznavanje širine pozivanja u islam i Jednost, njegove dubine i plana postupnosti u njemu, kako treba, do naznačene mjere, nepoznavanje strategije izgradnje mostova koji spajaju s različitim dijelovima i slojevima naroda te zapadanje u pogrešno razumijevanje u ovom području vode u udaljavanje mnogih od islama. Posljedica toga su bili razni vidovi, čak sasvim oprečni duhu vjere, koja ima znatnu moć privlačenja ljudi k sebi. Na jednoj strani, iskrivljeni su opći pogled i uvidi širokih populacija, pa je žurba – a ona je znak ljudske slabosti – upravljala svime, zanemarujući načelo postepenosti.

Važnija od toga je činjenica da je zanemaren poredak uzastopnih koraka spomenutih u ovom ajetu, tako da je početak stavljen na kraj, uz posljednju stavku ajeta. Rezultat je bilo nesnalaženje na pravcu koji su široke populacije smatrale ekstremnim.

Na drugoj strani, bilo je i tvrdnji da će čak i oni koji skrenu s “muhammedanskog puta” ući u Džennet. Bilo ih je posljedicom neadekvatnog razumijevanja i shvatanja smisla sadržine ovoga časnog ajeta iako časni ajeti – a ovaj je jedan takav – ako se dobro razmotre, insistiraju samo na građenju mostova sa sljedbenicima Knjige i otvaranju kapija pred njima. Kad se radi o onome što slijedi nakon prolaska kroz kapije, o tome se ništa ne govori, već se drugi ajeti bave time.

Zato nikome nije dopušteno da, pozivajući se na ovaj ajet, za sljedbenike Knjige, ukoliko vjeruju u Allaha i našeg poslanika, s.a.v.s., a ne slijede put Poslanika, s.a.v.s., kaže da će s njima “biti tako i tako”. Ovakvi ajeti su objavljeni za sljedbenike Knjige koji pozivaju na put Poslanika, s.a.v.s., nakon što krenu tim njegovim putem, te uđu kroz neku od kapija njegovog dvorca, a što se tiče načina slijeđenja, o tome nema objašnjenja.

Radi razumijevanja islama i Kur’ana te njihovog prihvatanja, treba obratiti široku pažnju Kur’anu i Sunnetu kako bi se razumjeli dijelovi u sklopu cjeline, da se sve postavi na odgovarajuće mjesto. Kao što se sve ćelije embriona u majčinoj utrobi okreću svaka svome odgovarajućem mjestu, bez ikakvog skretanja ili greške, s kojima bi se ćelija oka usmjerila ka uhu, tako je i u islamskom načinu života bilo neophodno postaviti sve na odgovarajuće mjesto, uz ispravno razumijevanje Kur’ana i Sunneta, na razini njihovih općih i univerzalnih okvira, kako bi se shvatila svaka pojedinost i bila postavljena na odgovarajuće mjesto. U protivnom, neizbježno je pojavljivanje iskrivljenih tumačenja, pogrešnih naučavanja i protivrječnosti. To sliči deformisanju ploda u majčinoj maternici i uzroku abortiranja ploda u trudnoći.

Ovdje bismo ukratko mogli reći da se mogu pozivati različite duše i svijesti, kulture i civilizacije koje počivaju na različitim poimanjima, kao i zajednice koje su formirale i oblikovale brojne knjige objavljivane u različitim vremenima, ka jednoj liniji koja se može nazvati “linijom dobra”, a može je prihvatiti svako srce i svaka svijest. To je jedna linija koja zbližava i ujedinjuje, koja svako pitanje zahvata u okviru sveobuhvatne Univerzalne milosti, u krugu Svemirske dimenzije, po čemu svakoj misli i svakoj svijesti daje priliku da probleme rješava u okrilju utvrđivanja istine. Tako se duše mogu oslobađati stiskanja strasti, da bi stizale do istinskog obožavanja Uzvišenog Apsoluta koga treba obožavati, a izbavljale se ispred obožavanja lažnih ovosvjetskih bogova.