وَمَا ظَلَمَهُمُ اللّهُ وَلَكِنْ أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ
Ne čini Allah njima nepravdu, oni je sami sebi čine! (Ali `Imran, 117)
Vrlo često se ovo pitanje u Kur’anu ponavlja u obliku: Allah nije bio nepravedan prema njima, oni su sami prema sebi bili nepravedni (An-Nahl, 33), a razlika se sastoji u korištenju glagola “biti” (كان).
Dakako, u gornjem ajetu nema glagola “biti”. Prema našem osjećanju – a Allah to najbolje zna – to ukazuje na slijedeće:
1) Nepravda koju ovi sami sebi čine nije skrivena niti se odvija u tajnosti, već je otvorena i odvija se javno. Uopćeno gledano, nepravda je uopće, pa tako i ona koju oni sami sebi čine, javna toliko da je ne treba isticati. Svi je vide i shvataju.
2) Glagol “biti” sugeriše ranije nepostojanje, ili postojanje odnedavno, a nevjernici sebi nepravdu čine od iskona pa do danas. To je nešto što svako vidi. Zato je iz ovoga časnog ajeta glagol “biti” isključen.
3) U svrhe boljeg objašnjenja primjedbe pod tačkom dva rekli bismo slijedeće: Oni kojima je data Knjiga, pošto su s njom bili došli do upute, a nakon izvjesnog vremena počeli skretati od nje, zapali su u nevjerovanje i zabludu. Dakle, oni nisu nepravdu činili od početka. Zato je korištenje glagola “biti” u njihovom slučaju opravdano, a ovakvo objašnjenje se može smatrati njihovim pravom. Kad se radi o stanju onih koji sebi nepravdu čine od početka, njima nije potrebno nikakvo povezivanje i nikakvo dodatno objašnjenje.
