Žena je stvorena kao veličanstven primjer ljubavi u odnosu na njene unutarnje sposobnosti. Ljubav odnosno privrženost je dio njenog temperamenta i prirode samim njenim stvaranjem. Žena ovako čiste prirode – ukoliko nije podlegla pogrešnim utjecajima – uvijek misli o ljubavi, govori o ljubavi, sjedi i stoji u ljubavi, gleda one okolo sebe s ljubavlju tokom cijelog svog života, i svakom nudi čaše ljubavi. U isto vrijeme ona iznutra pati za njima, zbog svoje profinjenosti i iskrenosti. Ona brine za svakog – svoje roditelje, braću i sestre, prijatelje i sve rođake – a, kada vrijeme dođe, za svog supruga i djecu. Dok dijeli zadovoljstvo, radost i sreću ona cvjeta poput ruže koja pruža slatke osmjehe onima oko nje. Nakon što ugleda njihovu bol i tugu, ona preblijedi, usahne i bolno uzdiše.
Ona želi da vidi lijepe stvari i hoće da bude okružena ljepotom. Međutim, ona nekad nađe ono što očekuje a nekad ne nađe. Nekada se vjetrovi otegnu puhati tako opako okolo nje i tresu sve što je blisko njenom srcu. Stoga njeno srce se ne može smiriti gdje god da ode, stalno je na iglama i pomiješanom stanju neizvjesnosti, i diše kroz suze koje dolaze iznutra. A u drugačijim situacijama ljepote prisutne u njenom vidokrugu čine je razdraganom poput djeteta i one koji su oko nje ispunjava veseljem.
Žena koja je pronašla sebi odgovarajućeg u pogledu dubine duše i koja je svoju žeđ utolila sa svojom djecom nimalo nije drugačija od žena u Džennetu, a dom koji je ustrojen oko takve osobe nimalo se ne razlikuje od džennetskih vrtova. I nije čudo da njena djeca, koja odrastaju uživajući u ljubavi u okrilju ovoga raja, neće biti nimalo drugačija od nebeskih bića. Doista oni koji su dovoljno sretni da odrastaju u takvoj jednoj atmosferi ljubavi, živjet će u stanju onosvjetskog užitka kao da su uzdignuti na nebesa, svojim osmjesima inspirišući i nadahnjujući hrabrošću sve okolo sebe.
U jednom takvom domu, čak iako se čini da su tijela odvojena, duša koja upravlja svakim i svime je jedna. A ova duša, koja uvijek izvire iz žene i obuhvata cjelokupni dom, čini svoje prisustvo osjetnim poput kakve čarolije ili duha, i praktično ih vodi u određenim smjerovima. Blagoslovljena žena koja nije ograničila potencijal svoga srca i koja je otvorena prema duhovnosti je poput zvijezde Sjevernjače u porodičnom sunčevom sistemu. Ona zadržava svoj položaj i okreće se oko sebe, a svi ostali članovi obitelji formiraju svoje položaje oko nje, i poštujući je koračaju prema svojim ciljevima. Ustvari, svačiji odnos prema domu je privremen, ograničen i relativan. Ali žena, bilo da ima druge poslove ili nema, uvijek stoji uspravno u središtu svog doma i naše osjećaje njeguje privrženošću, milošću i ljubavlju.
Žena koja je potpuno orijentirana ka vječnosti u svojim mislima i osjećanjima, nadahnjuje naše duše emocijama koje nijedan drugi majstor ili učitelj ne može učiniti da osjećamo. Ona naša srca ukrašava najdivnijim napisima sa najljepšim značenjima koja nikada ne blijede u vremenu i koje niko obrisati ne može. Zatim, uz duhovnu podlogu koju nam osigurava, ona nam daje neprocjenjivo potencijalno bogatstvo za naš kasniji život. U prisustvu ove savršene žene (insan al-kamila) mi stalno osjećamo milost, naklonost, a poezija svijetova s druge strane slijeva se u naše duše, te uvijek dišemo s radošću onosvjetovnog duboko unutar sebe.
Za nas je žena, posebice kao majka, duboka kao nebesa i ona je neka vrsta spoja osjećanja i naklonosti koje ispunjavaju njeno srce kao što brojne zvijezde ispunjavaju nebo. Ona je uvijek zadovoljna svojim udijelom, bilo da je gorak ili sladak, u miru sa svojim radostima i žalostima, intimna u veselju i brizi i zatvorena za zavist i mržnju. U stalnom naporu da oživi i obnovi, ona je najčišća srž namjesništva koje je Bog podario ljudskom rodu i ona je suština ljudske oštroumnosti. Napose, sretna žena koja je otvorila vrata srca vječnosti kroz svoje vjerovanje i poimanje vječnosti, zauzima jedan takav brilijantan položaj koji je izvan svih očekivanja, jedno tako čarobno mjesto – koje se može opisati kao ujedinjeno područje fizičkog i duhovnog ili tijela i duše – da najviše titule ili funkcije koje bismo joj mogli dati izgledaju poput treptajućih svijeća pred njenom stvarnom vrijednošću, koja sjaji poput sunca. Takve titule, koje su zasnovane na površnim i neispravnim nagađanjima o njenom mjestu, položaju i sposobnostima, zasjenjuju njenu autentičnu vrijednost.
Žena u našem svijetu mišljenja i na našem atlasu vrijednosti je najznačajnija boja fenomena stvaranja, najplodnija i najčarobnija komponenta ljudskosti, besprijekorna projekcija ljepota raja u domovima, i najpouzdaniji blagoslov za ljudsko postojanje i kontinuitet. Prije njenog stvaranja Poslanik Adem je bio sam. Eko sistem je bio lišen duha, čovjek je bio osuđen na izumiranje. Dom je bio puki brlog, nimalo drugačiji od udubine u drvetu, a čovjekova egzistencija je bila ograničena na njegov vlastiti životni vijek. S njom, formiran je drugi pol ili stub i dva pola su postala povezana. Egzistencija je postala oživljena s novim i drugačijim glasom i vizijom. Stvaranje je ušlo u fazu upotpunjenja, a osamljeni čovjek izrastao je u rodove i postao jedan od najvažnijih elemenata univerzuma. Zahvaljujući njenom dolasku njen suprug je stekao postignuća i vrline iznad svih ostalih vrijednosti.
Premda žene, fiziološki i psihološki imaju drugačiju prirodu i karakteristike od muškaraca, to ne označava nikakvu superiornost muškarca nad ženom ili obrnuto. Možemo promišljati o ženi i muškarcu kao o nitrogenu i oksigenu u zraku. Oni su oba ključni i neophodni u smislu njihove specijalne uloge i funkcija i u istoj mjeri trebaju jedan drugom. Praviti poređenja između muškaraca i žena je apsurdno koliko i sučeljavanje supstanci u zraku, govoreći stvari kao što su “nitrogen je vrijedniji” ili “oksigen je korisniji”. Ustvari, muškarac i žena su identični u pogledu njihovog stvaranja i njihove misije na svijetu, a poput su dva različita lica jedne cjeline u uzajamnoj potrebi jednog za drugim.
Zaista, Bog je stvorio ženu kao družicu muškarcu, a ne kao nešto drugo. Adem (Adam) ne bi mogao biti bez Have (Eve), a Hava ne bi mogla biti bez Adema. Upravo ovom prvom paru je povjerena važna dužnost da bude ogledalo i tumač, i u ime njihovog Stvoritelja i u ime stvorenog. Oni su bili poput dva tijela i jedne duše i predstavljali su dva različita lica jedne istine. S vremenom, gruba razumijevanja i sirova razmišljanja poremetila su ovu ravnotežu. A s tim, i harmonija porodice i društveni poredak su također poremećeni.
Ustvari, kako to Ibn Farid postavlja, ljepota žene i ona kod muškarca svaka ponaosob bila je odsjaj ljepote Stvoritelja, Najljepšeg. Ova dva čuda stvaranja prihvatila su jedno drugo onakvim kakvi jesu i podržali su jedno drugo, ruku pod ruku, ramenom do ramena. Ovo ih je podiglo na drugi nivo ljepote, viši od onog na kojem su već bili. Pristupi i načini izvan okvira njihovog stvaranja čine ih ružnim i grubim. Ljepota i elegancija su najsmisleniji ako posjeduju duhovne (naspram materijalnih) kvalitete, a žena se smatra kao neka vrsta višedimenzionalnog ogledala ljepote manifestiranja božanskog. Ovaj potencijal se može pretvoriti u sredstva nereda i štete ako ona sebe zatamni najmračnijim nijansama ljudske prirode i ograniči svoje polje obaveza da bude ogledalo, vežući sve za tjelesnost i fizičku stranu.
Sve dok je žena svjesna svoje unutarnje dubine i dok ostaje unutar okvira svoje prirode, ona postaje tako svijetlo ogledalo koje odražava ljepote suštine stvaranja da oni koji gledaju sa pristojne perspektive i opažaju je na ispravan način, oslobađaju sebe od mračnina tjelesnosti bez odlaganja. I oni se uspinju na horizonte uživanja u božanskim ljepotama i u svojim srcima pjevaju:
Sunce ljepote prijatnih lica na koncu zađe;
Ja sam zaljubljenik u Vječnu Ljepotu i govorim “Ne volim one koji zalaze.” [1]
[1] Dio ajeta (6:76) iz Kur’ana u kojem se opisuje priča o poslaniku Ibrahimu: “Ne volim one koji zalaze.”
