Poslanik Muhammed s.a.v.s. čitav svoj život posvećivao je ljudima iz različitih društvenih staleža. S jedne strane imao je kontakte sa istaknutim ličnostima zajednice, ali je s druge strane otvarao svoje naručje i brinuo se o napuštenim i zapostavljenim nesrećnicima, čiji glas niko nije čuo.
Prema riječima naše majke Aiše r.a., Poslanik s.a.v.s. nikada nije postio neprekidno, osim za vrijeme časnog ramazana. Dakle, Poslanik s.a.v.s. jedino za vrijeme mjeseca ramazana nije prekidao svoj post. Naš Poslanik s.a.v.s. je učitelj prirodnog načina življenja. Klanjao je, postio i činio ibadet na takav način da bi ga svaki čovjek mogao uzeti za primjer. Njegova vjerska praksa je upravo ona koja najviše odgovara ljudskoj prirodi. Njegov ibadet i njegova pokornost su takve da ih nijedna zdrava priroda i narav ne može odbiti.
On bi najviše postio za vrijeme časnog mjeseca ša’bana. Ipak, ni taj mjesec ne bi provodio u stalnom postu. Možemo reći da, osim onih obaveznih, njegovi ibadeti nisu imali konstantan karakter u nekom kvantitativnom smislu. Iako je možda svaki dan bio pod istim teretom, on je izbjegavao da u prisustvu ljudi čini stvari kojima bi privlačio pažnju. U svakom trenutku je računao na nedostatke ljudi koji su bili uz njega. Prvi je sam poštovao svoj savjet gdje kaže: “Koračajte tempom onih koji su najslabiji među vama.” Da je kojim slučajem cijeli ša’ban provodio u postu, i njegovi sljedbenici bi to učinili. Bio bi to, u nekom smislu, veliki napor za njih.
Čvrst poput planine
U svim pitanjima koja su imala vitalan karakter i koja bi mučila ljude Božiji Poslanik s.a.v.s. je bio čvrst poput planine. Postoji predanje koje prenosi kako se naš Poslanik s.a.v.s. jednom prilikom hrvao sa Ebu Džehlom. O istinitosti ovog predanja se može diskutirati, ali prema tom predanju, on je uspio da savlada tog oholog čovjeka. Bila to istina ili ne, ja ovu priču prihvatam u okviru činjenice koja nam govori da niko i ništa nije moglo savladati našeg Poslanika s.a.v.s. Dakle, nekad u mladim danima, Poslanik, s.a.v.s., se pohrvao sa Ebu Džehlom, koji je u to vrijeme slovio za vrsnog hrvača. Kada je Božiji Poslanik s.a.v.s. izašao na mejdan, rekoše mu: “On se pripremio za hrvanje i navukao hrvački pojas, i ti bi trebao isto.” No, Poslanik s.a.v.s. to nije prihvatio, pa je Ebu Džehlu ponudio slijedeću stvar: “Ja ću stati u mjestu. Ukoliko me pomjeriš samo jedan korak s mjesta, neka pobjeda bude tvoja. Nakon toga ću ja biti na potezu.” (Moguće da se tada hrvalo na taj način – hrvači bi navukli pojaseve, a nakon toga bi jedan prešao u odbranu, a drugi pokušavao da ga obori. Nakon toga bi hrvači zamijenili pozicije.)
Ebu Džehl je prihvatio izazov. Dao je sve od sebe ne bi li pomjerio Božijeg Poslanika s.a.v.s., ali mu to nije pošlo za rukom. Nekoliko puta je pokušao i svaki pokušaj je završavao s neuspjehom. Na kraju je odustao i rekao: “O, Muhammede, ti posjeduješ neki sihir (magiju). Da sam ovoliko upirao u planinu, pomjerila bi se s mjesta.” Nakon toga je red došao na Poslanika s.a.v.s. Zgrabio je Ebu Džehla i bacio ga na zemlju. Tom prilikom Ebu Džehl je zadobio jednu duboku ranu na leđima. Štaviše, kada je ubijen na Uhudu od strane Ibn Mes’uda, Poslanik s.a.v.s. je rekao Ibn Mes’udu: “Jednom prilikom, dok smo bili mladi, hrvali smo se i ja sam mu otvorio ranu na leđima. Pogledaj ima li joj još uvijek traga.” Ibn Mes’ud se spustio i pogledao mu u leđa. Zaista, na njima je bila rupa veličine ljudske šake. Naravno, ovo je jedna legenda koja nam opisuje nevjerovatnu ljudsku snagu koju je posjedovao naš Poslanik s.a.v.s.
Snaga 30 poslanika
U jednom predanju stoji kako je naš Poslanik s.a.v.s., u kontekstu muških hormona, bio snažan kao trideset običnih ljudi. Drugo predanje kaže kako je posjedovao snagu 30 poslanika. Opet, postoji i predanje u kome se kaže da je svaki vjerovjesnik posjedovao snagu 25 ljudi. Uprkos toj snazi, Poslanik s.a.v.s. je bio primjer čestitosti i sve do svoje 25. godine nikada nije pogledao ni jednu ženu. Štaviše, poznato je kako se preznojavao od stida kada su mu govorili o hazreti Hatidži. Zato ja, onako skromno, izazivam bilo koga da kaže sve što ima na temu njegove čestitosti. Oslovljavali su ga i kao čarobnjaka, i kao luđaka, ali mu niko nikada nije prigovorio u vezi njegove čestitosti. Zaista, Božiji Poslanik s.a.v.s. je bio povjerljiv čovjek. Ova osobina se ogledala u svakom aspektu njegovog života, pa tako i u njegovim molitvama. S obzirom na to da je bio predvodnik čovječanstva, i sam je koračao “ljudskim” koracima.
Ispuni svačije pravo
Pristupimo li pitanju posta iz ugla fikha, možemo reći da se neprekidan post tokom tri sveta mjeseca može smatrati mekruhom (pokuđenim) zato što to ni Poslanik, s.a.v.s. nije činio. Evo kakav je post savjetovao ashabima koji su se najviše molili i koji su, bojeći se grijeha, izbjegavali čak i stvari koje su im bile sumnjive. Žaleći se kako mu brak predstavlja kamen spoticanja na putu duhovnog sazrijevanja i činjenja ibadeta, Abdullah bin Amr bin el-As nakon vjenčanja danima nije odlazio kod svoje supruge. Zasmetao joj je taj njegov odnos, pa je to prenijela Poslaniku s.a.v.s. Nakon toga, Poslanik s.a.v.s. je pozvao Abdullaha bin Amra bin Asa i rekao mu sljedeće: “Allah polaže određeno pravo nad tobom. Također, i tvoja porodica polaže određeno pravo nad tobom. Tvoje je da ispuniš svako od tih prava.”
Nakon toga se između Poslanika i Abdullaha bin Amra bin el-Asa odvio sljedeći dijalog:
– Svaki mjesec posti po tri dana. (trinaestog, četrnaestog i petnaestog dana u mjesecu po lunarnom kalendaru)
– Ja mogu i više, o, Poslaniče!
– Posti svakog ponedjeljka i četvrtka.
– Ja mogu i više, o, Poslaniče!
– Onda se drži Davudovog posta. Jedan dan posti, a jedan pauziraj.
– Ja mogu i više, o, Poslaniče!
– Ne, ne postoji više od toga. To je najkorisniji post.
Ukratko, neprekidni post za vrijeme redžepa i ša’bana ne stoji u Allahovoj dž.š. knjizi, nema ga u Poslanikovom s.a.v.s. sunnetu, niti se spominje u knjigama fikha. On se može pronaći jedino u glavama običnog naroda. S druge strane, i ljudski organizam se može navići na stalni post. U tom slučaju, željeni efekat posta će izostati. Nećemo imati nikakve koristi od njega. Zato je krajnja granica postavljena u odredbi da se jedan dan posti, a naredni pauzira.
Ne smijemo zapostavljati nikoga
Ukoliko na jedan cjelovit način pogledamo na časni život Božijeg Poslanika s.a.v.s. vidjet ćemo da se Najbolji vodič čitav svoj život posvećivao ljudima iz različitih društvenih staleža. S jedne strane je imao kontakt sa istaknutim ličnostima zajednice, ali je s druge strane otvarao svoje naručje i brinuo se o napuštenim i zapostavljenim nesrećnicima, čiji glas niko nije čuo. I zaista, hazreti Prvak među poslanicima (alejhi ekmeluttehaja) se čitav svoj život trudio da spoji ove dvije krajnosti, do te mjere da se vrlo često fizički trošio u ovom nastojanju. Naravno, ne treba ni napominjati da je njegovo srce uvijek bilo otvoreno i za sve ljude koji su pripadali srednjem staležu.
Što se nas konkretno tiče, činjenica je da i danas, kao i u prošlosti, u različitim dijelovima svijeta postoje jasni ili kamuflirani primjeri kastinskog sistema. S obzirom na to da se ljudi razlikuju po svojim dostignućima, tako i ranije pomenuti društveni staleži i danas postoje. U tom slučaju, zadatak “pokreta dobrovoljaca” je da nikoga ne zaspostavlja i da prigrli pripadnike svih društvenih staleža. Srca treba da su nam široka. Prema svakome treba iskazivati dužno poštovanje i pripremati teren za dijalog. Treba pružiti ruke prema svima, pa čak otići i na noge onima koji neće ili ne mogu da nam dođu.
Uspostaviti mostove dijaloga
Uzimajući u obzir specifičnosti određenog prostora, važno je uspostaviti mostove dijaloga sa istaknutim ličnostima kao što su akademici, parlamentarci i slični pojedinci, čije preporuke imaju svoju određenu težinu. S druge strane, treba pružiti ruku podrške i onim nesrećnicima koji su poniženi, potišteni i obespravljeni u okviru zajednice u kojoj žive. Tako je ispravno, jer mi koračamo poslaničkim putem koji je otvoren za sve ljude. Iz tog razloga, ljudima koji obnašaju neke značajne funkcije treba iskazati potrebno poštovanje i ponašati se kako dolikuje. Njihove preporuke treba iskoristiti da bi naše unutarnje nadahnuće dostavili u srca što većeg broja ljudi. No, u isto vrijeme treba pomoći ljudima koji se nalaze na dnu društvene ljestvice i pružiti im mogućnost da se izvuku iz tog bezdana i učine nešto za sebe. Nošeni inercijom uzdizanja s dna na kome su se našli, takvi ljudi će, uz Allahovu dž.š. dozvolu i pomoć, s velikim apetitom obavljati dužnosti koje preuzmu na sebe.
U svojstvu muslimana današnjice, mi molimo Beskrajno Milostivog, da nam pomogne da se izbavimo iz nereda u kojem se nalazimo već nekoliko stoljeća i da se ponovo uzdignemo, kao što je to bio slučaj i ranije tokom historije. Naravno, ne smijemo zaboraviti da je nešto tako moguće jedino uz svestrano zalaganje boraca na putu popravljanja i zbližavanja, o čijem dolasku je radosnu vijest dao naš Poslanik s.a.v.s. još prije 14 stoljeća.
