Muhāseba – samoobračun, samopropitivanje, ili rasprava sa samim sobom, sa svojom dušom, je vjernikovo preispitivanje onoga što radi, svakog dana i svakog časa, bez obzira da li se radilo o dobrom ili lošem djelu, ispravnom ili pogrešnom, grijehu ili sevapu, uz zahvalnost za lijepa i dobra djela koje je uradio i traženje oprosta za grijehe i posrtaje, te pokušaj da se tevbom i kajanjem odstrani loše i pogrešno. Stoga se muhāseba smatra ozbiljnom težnjom i ulaganjem maksimalnog truda u cilju čovjekova potvrđivanja vlastitog postojanja, u cilju samopotvrđivanja.
Dobri prethodnici su bilježili svoja svakodnevna djela i ponašanja, ili bi ih sačuvali u svojoj memoriji, kao što ih je bilježio autor djela El-Futūhāt el-mekkijje. Ono što bi smatrali da je za njihov nivo sramota činiti, a što je kod njih izazivalo nemir u srcu i zbrku u osjećajima, oni bi ubuduće koristili protiv napada samoobmane i umišljenosti. U isto vrijeme su se istigfārom štitili od onoga što su smatrali grijehom, tražeći utočište od virusa pogrešaka i pokliznuća u zdravoj atmosferi tevbe. Na kraju bi ostali u stanju ropske poniznosti, skrušeni i predani, zahvaljujući Uzvišenom Allahu na dobrim djelima koja su učinili.
Muhāsebu možemo definisati, također i kao čovjekovo otkrivanje samoga sebe, svojih izvornih bogomdatih duhovnih potencijala (ledunnijja), unutarnjih dubina, širine svoga duha, te upoznavanje svih ovih segmenata vlastitog bića, njihovo analiziranje i otkrivanje njihovih skrivenih sadržaja. Po ovom značenju, muhāseba je duhovni trud i misaoni napor na putu postizanja istinskih ljudskih vrijednosti, te razvoj osjećaja koji su temelj tih vrijednosti i njihova zaštita. Čovjek ispravnost svoje savjesti (vidždān) može sačuvati jedino putem ovakvog napora i razmišljanja, koji mu omogućavaju da razlikuje dobro i zlo, lijepo i ružno, korisno i dobro, u onome što je vezano za njegovo jučer, danas i sutra.
Da, čovjekova procjena svog trenutnog stanja i njegova priprema za budućnost; izbjegavanje grešaka koje je počinio u prošlosti; čišćenje od već počinjenih grešaka kod Uzvišenog Hakka; otkrivanje svojih istinskih vrijednosti preispitivanjem samoga sebe, svoga jučer, danas i sutra; i najvažnije od svega konstantno obnavljanje svog unutarnjeg svijeta, svoje povezanosti sa Uzvišenim Allahom; sve to je moguće realizovati jedino putem odlučne i precizne muhāsebe. Ovo stoga što su njegova duša koja je iznad vremena i njegovi osjećaji koji su ograničeni vremenom čvrsto povezani sa njegovim srčanim i duhovnim životom, te njegovom trajno budnom sviješću o posebnim blagodatima koje mu je podario Allah (ledunnijje).
Musliman nikako ne može bez muhāsebe, bez obzira da li se radilo o njegovom srčanom i duhovnom životu ili njegovim duhovnim fazama i stanjima. On, s jedne stane, nastoji da nadoknadi ono što je jučer propustio, da ponovo izgradi neke duhovne temelje koje je u prošlosti porušio, osluškujući duboko u svojoj savjesti eho Božanskih riječi, koje dolaze iz onostranog, neviđenog (gujūb), ispunjene nadom i tonom punim milosti: „I Allahu se pokajte“ …; „I povratite se Gospodaru svome“ …; dok ga, s druge strane, drže budnim upozorenja: „O vjernici, Allaha se bojte, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio“. , koja tutnje poput gromova ali i nagovještavaju radost poput milosti, pa čovjeka podstiču da preispita svoju dušu i da je reorganizuje, odvraćajući je, koliko god mu je to moguće, od svih loših djela… Musliman svoj sadašnji trenutak procjenjuje kao proljeće i sezonu obrade zemlje, postižući svakog trenutka tog vremena drugu dubinu, putem srčanog vida (besīret) i osjećaja koje budi īmān… Ako se, s vremena na vrijeme, i suoči sa nekim tjelesnim porivom i to ga na trenutak pokoleba, on je u svakom trenutku oprezan i spreman poput bojaznih (muttekūn) čija se prsa tada zatresu iz bojazni i straha od Allaha, shodno riječima Uzvišenog: „Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, sjete se, i odjednom dođu sebi“.
Muhāseba je poput kandilja u nutarnjem svijetu jednog vjernika. Ona je poput iskrenog savjetnika u njegovoj savjesti pomoću kojeg on razlikuje dobro od zla, lijepo od ružnog, ono što Allah voli od onoga što ne voli. Pod vođstvom i usmjeravanjem ovog dobrog savjetnika mu’min savladava „nesavladive“ prepreke i dostiže svoj cilj, ne obazirući se ni na kakve smetnje.
Muhāseba u područja vjerovanja, robovanja, upućenosti, bliskosti i postizanja vječne sreće unosi čistu Božansku pažnju i milost. Ona je žestoki neprijatelj potpunoj sigurnosti, isto onoliko koliko i beznađu, ali je ona potpuno otvorena i prema spokoju i smirenosti, kao i prema strahu, nemiru i uznemirenosti. U predjelima srca osvježenim strahopoštovanjem (hušū‛), uvijek otvorenim prema muhāsebi, stalno odzvanja eho jecaja: Da znate ono što ja znam, malo biste se smijali, a mnogo biste plakali. U predjelima tih srca gdje ujedinjeni žive smirenost i strah odjekuje slamanje onih rijetkih čija leđa pritišće teret odgovornosti: Volio bih da sam bio drvo koje se posijeca. .. Oni u svakom trenutku osjećaju kao da se riječi Uzvišenoga: „I to tek onda kad im je zemlja, koliko god da je bila prostrana, postala tijesna, i kad im se bilo stisnulo u dušama njihovim“. odnose na njih. U svakom dijelu njihovog mozga odzvanja: „Pokazivali vi ono što je u dušama vašim ili to krili Allah će vas za to pitati“. , pa njihovi jezici ispuštaju krik: Kamo sreće da me mati nije ni rodila.
Nema sumnje da je muhāseba po ovim standardima jako teška i zahtjevna. Međutim, onaj koji sebe ne preispituje na ovome nivou neće na pravi način iskoristi svoje vrijeme, tako da mu se njegovo danas neće razlikovati od njegovog jučer, niti njegovo sutra od njegovog danas. Onaj ko beskorisno troši svoje vrijeme nikada neće pokazati onosvjetsku djelotvornost i umijeće.
Konstantno preispitivanje i korenje svoje duše smatra se znakom potpunosti īmāna. Svaki duh (rūh) koji je sebi za cilj postavio dosegnuti horizont Potpunog Čovjeka (Insān-i kāmil) i kreće se prema njemu, ima punu svijest o svakom trenutku života koji živi, pa ga provodi u borbi sa samim sobom (mudžāheda). On traži šifru (ili lozinku) za svaku misao koja mu prilazi srcu i zahtijeva ulaznu vizu za svaku misao koja mu dođe na um. On trajno drži pod nadzorom i kontrolom svoje nefsanske porive i nefsanske radnje koje otvaraju put šejtanu, zatežu nerve, raspaljuju čulnost. On često preispituje čak i svoja najuzvišenija duhovna stanja i najvrjednije duhovne faze. On, svakog jutra i večeri, pokreće tkalački čunak muhāsebe između potke i osnove prijekora, nastojeći ovim duhovnim stanjem isatkati platno svoga prefinjenog života. On, svaku večer, ponovo razmatra svoje nedostatke i pogreške, precizno ih propitujući, a svako jutro dočekuje zatvarajući svoja vrata grijesima i otvarajući novu stranicu sa novom odlučnošću.
Kada god on, u ovakvom stanju savjesnosti i odanosti (vefā’), poniznosti i samopotiranja (mahvijjet), pogne svoju glavu i potare je prašinom ispod svojih stopala, na sedži, ispunjen strahopoštovanjem, slomljen i ponizan, njemu se širom otvore kapije Neba i kaže mu se: Dođi, o iskreni. Ti si jedan od posebnih ljudi (havāss). Mi smo posvjedočili da si ti odan i vjeran. Ovo je mjesto za posebne. I tako on svakog dana bude počašćen novim i drugačijim nebeskim putovanjem.
Zapravo, zar ovaj najčistiji i najprečišćeniji duh (rūh) nije onaj kojim se zaklinje Veličanstveni Rabb: „I kunem se dušom koja sebe kori“.
Allahu moj, Ti koji si među milostivim Namilostviji, izbavi nas od Teške Nesreće, a salavat i selam prenesi našem prvaku Muhammedu, našem zagovorniku na Sudnjemu Danu, njegovoj porodici i svim njegovim plemenitim i dobrim ashabima.
