Već stoljećima, islamski svijet se vrti u začaranom krugu svojih pogrešaka, i nikako ne uspijeva da se vrati svojoj suštini i svome duhu. Ako je načinjen jedan korak naprijed, nakon toga je učinjeno nekoliko koraka nazad, ili skretanje s Pravoga Puta. Često je taj nesretni put vodio unazad, ili u prokleto skretanje, koji su imali prevagu nad koracima u pravom smjeru. Štetnostima su preplavljali korisnosti ostavljajući nepoželjne tragove na ličnim i društvenim naporima u traženju puteva povratka duši. Dobra djela i njihovi akteri izlagani su dubokim potresima. Takvo stanje uvjerava da se čvor svijeta razvezao, da se točak država i naroda kreće suprotno od njihovih ciljeva.
Stoga mi vjerujemo u nužnost okretanja cjelokupnoga islamskog svijeta, sa svim njegovim dijelovima, samoobnovi u razumijevanju vjerovanja i tekovina islama[1], osjećaja za dobročinstvo, ljubavi, čežnje, logike, načina razmišljanja, načina spoznavanja samoga sebe sa svojim ustanovama i organizacijama koje donose vladajuće prilike.
Glavnina našeg idejnog života počiva na vjerskoj misli i vjerskim predodžbama. Na tom osnovu svoje postojanje pamtimo sve do danas. Naša sigurnost proizlazi iz toga. Kad bismo se toga lišili, vidjeli bismo se 1000 godina unazad. Vjera koja stremi ciljevima, kao što su pridavanje značaja čovjeku i stvorenjima te otvaranje ljudskoj duši i osobnosti, zatim ostvarenje želja koje sežu u metafizički svijet i unošenje osjećaja za vječnost u intuiciju, ne svodi se na ibadet. Vjera obuhvata sav lični i društveni život, upleće se u sve što je povezano s nama, što se tiče razuma, duše i srca, bojeći svaki naš postupak svojom bojom, a u skladu s našom namjerom. Ona svojom bojom zaodijeva sve.
Dakako, svaki postupak pravog vjernika počiva na osovini ibadeta, svaki njegov napor ima dimenziju samoprijegora, svaka aktivnost i trud su mu obojeni budućim svijetom i zadovoljstvom. U njegovom životu nema mjesta razdvajanju ovoga i budućeg svijeta, niti ima pregrade između srca i razuma. Njegove emocije su spojene s logikom u jednoj smjesi. Njegovo razumsko rasuđivanje ne negira nadahnuće. Tako su praksa i iskustvo u njegovome misaonom svijetu svjetlosna putanja povezana s razumom, a znanje je visoki toranj s podiocima pronicljivosti. On je orao koji ogromnim krilima ljubavi razmahuje i stalno leti putanjom ka beskonačnosti, on je grebenar koji na tornju svojom pronicljivošću češlja i raspoređuje vunu postojanja. Kako ni u jednom aspektu razumijevanja ne postoje praznine, tako se ne može govoriti o pojedinačnim i kolektivnim propustima čovjeka u tom sistemu.
Oni koji izmišljaju sukob između vjere, nauke i razumskog rasuđivanja – zlikovci su koji ne znaju duh vjere i razuma. Kad se radi o stavljanju odgovornosti za sukob među različitim društvenim skupinama na pleća vjere, to je užasan pad u obmanu, jer sukob među grupacijama izvire iz neznanja, ličnih koristi ili kolektivnih interesa. Vjera ne podržava takva osjećanja i misli. Uistinu, gledamo nekakav vid sukoba i među pobožnima. To vuče korijene otuda što ljudi koje krasi solidna duhovnost, nisu, ipak, dostigli potrebnu razinu u iskrenosti vjerovanja i štićenju privrženosti. Oni su ponekad vjerovatno tjerani svojim osjećanjima, jer prava vrijednost odvaja put od tog očajanja. Činjenica je da je jedini put spasa od padanja u to očajanje oživljavanje svih vjerskih ustanova s takvim smislom da one budu krv i meso društva.
Islamskom društvu je potrebno “proživljenje nakon smrti”, ozbiljan preobražaj u njegovim umnim, duhovnim i idejnim sposobnostima, uz toplu sklonost ka “oživljavanju”, takvom koje će odgovoriti zahtjevima svih vrsta ljudi, pažnjom obuhvatiti sav život, u svakom vremenu i mjestu, u skladu s mogućnošću i sposobnošću koje obećava fleksibilnost (svetih) tekstova, u sklopu nastojanja i truda koji se ulažu u očuvanju čistote temelja vjere. Ovaj blagodarni sistem je, otkako smo osjetili njegov zastor iznad svojih glava – dao Bog da nas zauvijek tako štiti – dozvoljavao otvaranje vrata za ulazak u obnovu i preporod, te smo više puta vidjeli proživljenje. Načelno i u većini slučajeva, učenja predstavljaju unovljenje u pravnoj nauci i pravima, a sufijske metode su postale glavni putevi koji krase ponašanje srca i duše. Otkad postoje kod nas, mektebi i škole su uglavnom zaokupljeni pridavanjem značaja postojanju i stvorenjima. Kad se radi o obnovi i željenom buđenju u sadašnjosti, oni će se ostvariti usaglašavanjem svega što smo spomenuli i sklapanjem u jednu cjelinu. To znači prelazak iz srca u razum, ostavljanje formalnosti a okretanje suštini i duši, vezano uza svako pitanje. To znači i okretanje čvrstom vjerovanju, predanosti u djelovanju i dobrohotnosti u osjećanju i razmišljanju.
Dakako, “kvantitet” treba biti potpunost, “kvalitet” cilj u ibadetu, riječi sredstvo, duša i iskrenost osnova pozivanja, Sunnet vodič u ponašanju, osjećajnost obavezno a razum neophodno obilježje. U svemu tome, Allah treba biti cilj. Ako je Allah željeni cilj, namaz ne može biti samo stajanje i sjedenje; zekat nije samo davanje dijela imovine na ime skidanja obaveze. Kad bi post bio samo glad i žeđ, po čemu bi se razlikovao od dijete? Kad se hadž ne bi odvijao u svome sazviježđu, po čemu bi se razlikovao od turističkog obilaska gradova, od kojeg neki stječu devize? Kad bi se svodilo na kvantitet, ibadet bi bio kao dječja igra. Glasovi pozivanja lišeni duha bili bi povici brica. Kad bi hadž i umra bili napor koji se podnosi radi zabave, radi zadobijanja hadžijske titule i ljepote hadža, ogriješili bismo se o njegov smisao i svrhu.
Spas od svih slabosti koje vode u mrežu pasivnosti jeste ispunjavanje praznina i oglašavanje opće mobilizacije koja će otkloniti slabost i izbaviti nas iz robovanja tijelu i njegovim prohtjevima. Ako se izbavimo, izbavit će nas ljekari duha i smisla, koji srce i dušu vode do nivoa života, ljekari čija su srca otvorena za duh i smisao, koji se kreću poprištima znanja, oštroumnosti, spoznavanja, dobrih plodova i svakovrsnog izobilja, od fizičkoga do metafizičkog, od matematike do etike, od lijepih umjetnosti do sufizma, od hemije do spiritualizma, od kosmopolitizma do partikularizma, od ličnih prava do jurisprudencije, od politike do vladanja i ponašanja. Ovom narodu ne treba ništa nasumično, već ovakav razum. Kao što razum putem nerava komunicira i održava vezu sa svim bližim i daljim dijelovima tijela, šalje poruke do njihovih krajnjih tačaka i od njih poruke prima, tim toga razuma će biti u razmjeni sa svim komorama i dijelovima organizma naroda, stizat će do svake jedinice društva i stavljati ruku svog vođenja na svaki njegov živi dio. U uho svakog dijela će prišaptavati nešto od duha i smisla preuzimajući iz prošlosti, stječući iz najvećih dubina sadašnjosti i pružajući se ka onome što slijedi u budućnosti.
Taj tim obuhvata sve. Obuhvata disciplinovanu i odgojenu djecu u školama, kao i slobodne neorganizovane građane na ulicama. U njih sve udahnjuje dah svog duha, priprema ih da društvu koriste kao pronicljivi nosioci nauka i vještina budućnosti. Svakog čovjeka i grupaciju uzdiže do ljudske savršenosti i očišćenosti od prljavština modernog doba, uz blistanje čistoće izvora svjetlosti, u studentskim kampovima, đačkim domovima, školama, univerzitetima, džamijama i tekijama. Taj tim će obuzdati nabusitost novina, časopisa, radija, televizije i drugih snažnih sredstava informisanja – kako bi od njih načinio glas i dah vjere i zajednice, s jedne strane, da bi crne slutnje, mračne misli i tamne glasove, pomoću njih, upućivao na put ljudskog preobražaja, s druge strane.
Taj tim će spasiti odgoj i obrazovanje koji svoju formu mijenjaju preusmjeravajući se svakodnevno pod teretom raznih pritisaka izvana ili skretanja iznutra, pod tutorstvom uvezenih ideja, organizujući ih na način koji udovoljava zahtjevima sadašnjeg vremena, u skladu s historijskim kontekstom, uzdižući ih da budu ustanove koje nose poslanje njegovog plana, programa i stila.
Zahvaljujući tome, zajednica će se, iz idejnog i mentalnog siromaštva, iz formalističkoga papagajskog memorisanja uzdići u istinsku naučnu misao, iz nekih sramotnih pojava koje se kite perjem umjetnosti u istinsku umjetnost i estetiku, iz navike i relativno nesvjesne ustrajnosti u ćudoredno osjećanje koje izvire iz vjere i historije, iz raznovrsnih zatvorenosti misli skupurenih u našim grudima, koje nas tište i muče, u monolitnost služenja, predanosti, osjećanja i pouzdanja u Stvoritelja.
Ostavimo postrani komešanje novih tvorevina u svijetu. Mi ne vjerujemo u rađanje nečega novog iz staroga kapitalističkog poretka, niti iz komunističkih utopija, niti iz socijalističkih lomova, niti iz demokratskoga društvenog zamješateljstva, niti iz izlizanog liberalističkog ogrtača. Činjenica je da, ukoliko postoji neki svijet čija su vrata otvorena za jedan svjetski poredak, to je naš svijet. Njega će dokučiti tek generacija koja dolazi, uprkos tome što je sadašnje vrijeme doba našeg preporoda.
To novo rađanje ostvarit će svijet našeg projekta i ideja, kao poimanje naše umjetnosti i naše ljepote, s različitim dubinama, za razliku od onih kakve su sada. U njegovom okrilju će se otkriti prefinjeni ukusi, a mi ćemo doći do svoje muzike, do svoje romanse. Naš narod će se skrasiti u sigurnoj tvrđavi, zaštićenoj sa svih strana, jednako s gledišta nauke i umjetnosti, misli i etike. Osigurat će sebi budućnost.
Naša deviza na tome mobilizacijskom poprištu je smjelost. Izvori snage su vjerovanje i istina. Neuspjeh su stalno doživljavali oni koji su nas na druga vrata vodili s nadom u ozdravljenje od bolesti, uz napuštanje vjere i etike. Mi smo već bili dokučili čast. Ostali smo časni zahvaljujući Allahu s kojim su naša srca povezana. Ostali smo u okrilju predanosti i pripadanja svojoj zajednici, koju smo pretpostavili svemu ovosvjetskom, kao i svojoj zemlji na čijoj grudi se nalazimo, na čijim grudima smo odrastali. Ne mislim da je meni potreban komentar situacije suprotne od vladajućeg stanja! U nekom drugom poglavlju će biti razmotrene okolnosti vezane uz ponovno proživljenje.
[1] Tekovine islama podrazumijevaju prirodu razumijevanja i percepciju i vrstu predodžbi
