Pogledamo li oko sebe, primijetit ćemo da su napadi na islam poprilično učestali. Ako postoji čovjek koji spram tih napada ne osjeća bol, toliku kao da mu se najoštriji nož zario u srce i kao da će mu srce svakog trena prestati da kuca, takav bi trebao provjeriti vezu između vjere i vlastitog srca.
Ovom prilikom pitao bih sve one koji kažu “Allah im to neće dozvolitiˮ i koji pri tome okreću glavu živeći bezbrižno i ravnodušno: da li vi takvim riječima izražavate vaše uzdanje u Allaha? Ja mislim da ne, jer čovjek prema kojem će Uzvišeni Gospodar pokazati blagonaklonost takvo što nikada neće reći. Šta smo mi dosad učinili za Njega? Koliko puta smo noću svoje sedžade pokvasili suzama? Koliko puta smo pustili vapaj i molili za islam? Koliko puta smo osjetili bol zbog ljubavi prema Allahu?
Kao znak beskrajne mudrosti, Allah, dž. š., pruža prilike čak i onima koji Ga poriču. U tom smislu On može dozvoliti da oni žive u izobilju i blagostanju. Gledati u ono što oni imaju pa reći: “Neka i nama podariˮ, uvreda je i prema Allahu, dž. š., i prema vjeri kojoj pripadamo. Naše je da gledamo svoja posla i da se pri tome trudimo da se uzdignemo na nivo vjernika koji su dostojni Njega, Njegovih blagodati i Njegova dobročinstva.
I šta uopće znači naša snaga ili slabost u kontekstu globalnih sila ako smo truhli iznutra?! Ništa se ne može postići s nepotpunom i površnom vjerom. Zar baš ta površnost nije ono što je ugasilo mnoge islamske države u prošlosti? Treba biti pravedan i prije nego što Allaha, dž. š., zamolimo za nešto, mi moramo biti dostojni ljepota za koje molimo!
Dvolični smo!
Ne vjerujem da smo iskreni… Dvoličnost izvire iz svakog našeg pokreta. Sve što činimo je samo radi razmetanja. Mnogo je ličnih nedostataka koje posjedujemo. Mi plivamo u slabostima. Vrata oprosta su otvorena sve do trenutaka kada će se puhnuti u rog i nema grijeha koje Allah, dž. š., ne može oprostiti. I šta više čekamo ako želimo popraviti sebe, pokajati se zbog ružnih stvari, zareći se da više nećemo ići istim putem i natjerati sebe da, uprkos sebi, koračamo pravom stazom?! Zašto kroz prozore nefsanijeta (egoizma) gledamo u lica drugih? Zašto nosimo obilježja licemjerstva?
Ovo ne govorim zbog sebe, jer ja ne vodim nikakvu ličnu borbu. Međutim, ne mogu se pomiriti s ravnodušnošću koja se pokazuje prema istinama vjere. Zašto naš ideal nije uzdizanje na horizontima imana? Zašto smo se udaljili od djela koja su nam pod rukama i koja vrijede kao najveće riznice? Zašto ih ne izgovaramo jasno dok čitamo, nego ih valjamo po ustima poput tamo nekih stranaca? Zašto nam je pokornost obilježena nemarom? Zašto čitanje, razmišljanje i molitvu doživljavamo kao mučenje? Zašto u ono što činimo unosimo i dvoličnost? Zašto? Zašto? Eto, na ta pitanja ja ne mogu naći odgovor!
Rane koje krvare
Nastojanje da se drugi oponaša, ljubomora prema tuđem, težnja da se bude kao neko drugi, grješne misli, neosvrtanje na počinjeni grijeh, nerazmišljanje o posljedicama djela, neozbiljno i nedolično ponašanje… Mnogo je toga, i sve su to rane koje krvare. Zacijelit će rana ako je vanjska, ali ako je unutrašnja, šta onda? Šta ako je nagrizla srce? U tom slučaju obične intervencije nisu od koristi, potrebni su invazivni hirurški pristupi. Bediuzzaman Said Nursi je jednom prilikom rekao: “Kada biste mi otvorili nutrinu, vidjeli biste da sam bolniji i od Ejuba, a. s.ˮ
Ima i onih koji grijeh olahko shvataju. Ružne stvari su im poput hrđe zaposjele ahlak. Neki su slabi na novac, a neki opet na hranu i piće, obične tjelesne potrebe… A tu su i oni koji će za sve one odnose koje Allah, dž. š., zabranjuje reći: “Kamo sreće da su dozvoljeni…ˮ To je isto kao da se kaže: “Kamo sreće da nevjerstvo nije zabranjeno.ˮ
Biti svjestan svojih nedostataka
Čovjek može i mora otkriti svoje nedostatke. Upoređujući svoj život sa životom Poslanika, s. a. v. s., sa životom plemenitih ashaba i uzornih ljudi iz prošlosti, čovjek može uočiti vlastite propuste. U suprotnom, ove slabosi i propusti će postati dio ljudske naravi i čovjekovo srce će biti zapečaćeno. Tako je i sa šejtanom, jer on dobro zna šta je istinito i Ko je Istina. Međutim, on je odabrao da bude neposlušan Allahu, dž. š., i da se ogluši o naredbe Kur’ana. Našao se na mjestu s kojeg se ne može pomjeriti. Kao da je sam sebe paralizirao. Sebe je fokusirao na nevjerstvo i grijeh je postao sastavni dio njegovog bića. Tako i čovjek, jednom kada se fokusira na nešto, vrlo burno reagira na sve što je iole drugačije.
Allah, dž. š., poznaje našu unutrašnjost kao i našu vanjštinu, i obrnuto naravno. Iz tog razloga, sve ove slabosti se moraju eliminirati prije negoli postanu dio našeg karaktera. Da bi se u tome uspjelo, čovjek se mora prepustiti odgajatelju koji će ga uputiti u pravom smjeru.
Ne gubiti vrline
Čovjek je nagrađen najljepšim oblikom i njegova vrijednost prevazilazi sva stvorenja. Ako je tako, onda on zbog sitnica ne bi smio gubiti vrline koje ga krase. Onaj kojeg želimo i onaj kome težimo mora biti Allah, dž. š. Naravno, ako već čovjek po svojoj prirodi posjeduje požude, onda ih treba zadovoljiti u okvirima dozvoljenog ponašanja i truditi se da ne izađe van tih okvira. Treba biti strpljiv, stisnuti zube i uzdati se u Allaha…
Ne znam imam li pravo na ovu vrstu ukora? Jeste li vi to zaslužili? Ne znam, možete sve ovo pripisati mojoj nepristojnosti, a možete ove riječi uzeti i kao mjerilo za svakodnevni obračun sa samim sobom i samokontrolu koju ste dužni stalno provoditi.
Srca su poklonili misiji
Mjera za muslimane koji se kreću u trouglu kuća – posao – džamija važna je koliko i za one predane ljude koji su svoja srca poklonili uzvišenoj misiji i koji žive samo da bi drugi živjeli bolje.
Važno je da ibadet i pokornost budu obilježeni nastojanjem da se robovanje Allahu, dž. š., iskazuje svakim danom sve više i više, i da se u toku dana otvaramo prema svijetu, dok ćemo noću padati ničice na sedždu i sa suzama se obraćati Allahu govoreći: “Gospodaru! Sve što činim, činim u Tvoje ime! Molim te za oprost!ˮ To je ta mjera o kojoj govorimo. Imam Ša’rani je jednom prilikom rekao: “Četrdeset dana ne mogu osjetiti potpunu slast namaza ako sjednem s nekim ko ne klanja.“ Šta bi onda trebali reći mi koji svakodnevno plivamo u raznom otpadu društvenog života?!ˮ
Očuvati mjeru
Sve ovo zahtijeva poslanički trud i volju na tom putu. Današnje vrijeme to zahtijeva od nas. Najmanje što primjećujemo u vrtoglavoj svakodnevnici smo mi sami, zato je potrebno da se što više gledamo u ogledalu. I poput ashaba koji su stvari shvatali temeljito, uhvatimo jedni druge za ruke i recimo: “Pođimo jedno vrijeme obnavljati vjeru!ˮ Razgovarajmo o vjerskim pitanjima i uzdignimo se na horizontima imana, spoznaje, ljubavi i straha od Allaha, dž. š., jer samo iman nije dovoljan da se sačuvamo mogućnosti skretanja s Pravog puta.
Čak je i među ashabima bilo onih koji su se žalili da im je teško očuvati pravu mjeru stvari. Ko smo onda mi da se smatramo sigurnim od toga?! Pogledajte samo primjer Amra ibn el-Asa. Na samrtnoj postelji se okrenuo prema zidu i ronio suze. Sinu koji ga je upitao za razlog suza opisao je tri životna perioda u kojima se našao i izrazio zabrinutost zbog posljednjeg perioda tokom kojeg se bavio politikom.
Ukratko, ukoliko budemo insistirali na razgovorima o dragom Allahu, dž. š., i budemo iskreno koračali putem Njegova zadovoljstva, ne možemo pogriješiti. Bediuzzaman ističe da se udvostručuje vrijednost službe na Božijem putu koja se čini iskreno. Zadatak je težak, put dugačak, cilj dalek, a zamke su na svakom koraku. Neka nam je Allah, dž. š., na pomoći.
