Opće ozračje tokom Bajrama, kao i postojeći zanos, sa svim postupcima, glasovima i razgovorom, čovjeku pružaju osjećaj da se postepeno diže prema nebu i da se udaljava od mjesta s kojeg je krenuo, da živi u zanosnom ozračju u kojem se razlijeva svjetlost.
Odabrani mjeseci koji prethode ramazanu i najavljuju ga dolaze kao dragi vjesnici i šutljivi znakovi blagorodnih dana i pojavljivanja radosti. To su dani ispunjeni bujicama koje naviru poput zahuktale poplave, da srca prime u zagrljaj. S prvim danom tih blagorodnih mjeseci, onaj ko iskreno vjeruje osjeća da je zaronio u ozračje ovog blagoslovljenog mjeseca.
Od prvog dana se može vidjeti kako se on svim čulima pomno pokorava Allahu kako bi istinski iskoristio blagodati plemenitog mjeseca, koji mu se približio “koliko dva luka i bliže“ (En-Nedžm 9) da bi ubrao plodove. Kao da se iz sna trznuo s tragovima pospanosti u očima, a na usnama odzvanjanjem glasova iz razgovora vođenog u snu te se napreže da skupi svu pažnju i usredsrijedi se na to pitanje i da osluškuje svetu melodiju koja odgovara takvoj okrenutosti i cilju.
Slatka drhtavica u grudima
Kad se srca ispune osjećanjima a duše postignu samopouzdanje, ramazan se rađa iz utrobe Mjeseca mlađaka, ali sa svjetlosnom snagom punog Mjeseca, te iz radosti koje su povezane s tim danima. Pirka kao najprijatniji povjetarac. Svojim baršunastim dodirom zahvata srca, miluje duše i tijela. Oči ispunjava slikama ljepote kakva je ljepota proljeća. U srcima pokreće želju da uzdišemo, a u grudi unosi slatku drhtavicu kakvu ima vrabac kad pokisne.
Uostalom, to je jednomjesečno gošćenje nakon kojeg se ramazan s nama oprašta ostavljajući nam mnogobrojne darove. Nakon što dosegnemo novi život i zahvatimo nešto od njegove svjetlosti, on odlazi. Uz drhtanje u pokornosti Allahu, srca su tokom ramazana predata posmatranju i razmišljanju. Zaljubljena srca, do tada zauzeta traženjem puta sjedinjenja, ovom prilikom u topao zagrljaj primaju dane Bajrama. Kao što moreplovac nakon kratkog putovanja vidi da ga sa svih strana okružuje voda, mi sebe tokom Bajrama, nakon isteka “tri sveta mjeseca” vidimo u ozračju mira i staloženosti. To osjećamo svim bićem i cijelom ljudskom prirodom.
Bajram-namazi, glasovi tehlila i tekbira te bajramski milodari vjernicima izgledaju kao prozori u divan svijet iz mašte. Kroz njih se otiskuju kao jedrenjaci, s jedrima razvijenim na vjetru. Opće ozračje tokom Bajrama, kao i postojeći zanos, sa svim postupcima, glasovima i razgovorom, čovjeku pružaju osjećaj da se postepeno diže prema nebu i udaljava od mjesta s kojeg je krenuo, da živi u zanosnom ozračju u kojem se razlijeva svjetlost.
Bajrami su zapravo pjesme
Tokom Bajrama, prošlost, sadašnjost i budućnost živi se istovremeno. Čini se da postoji neobičan zanos u glasovima upućenim iz mesdžida i posjećenih kuća, pa i u dragim rukama koje ljubimo. To je zanos koji, tek što ga dodirnemo, pred nama otvara brojne prozore u prošlost. Tad se u drevnim džamijama vidimo kako sjedimo u istom safu s djedovima i pradjedovima. Kad nam usne dodiruju čiste ruke, čini se da smo poljubili stotine blagih ruku, zahvata nas pritajena radost. Kad čestitamo prijateljima i kolegama, kad ih grlimo, osjećamo kao da grlimo prijatelje koji su živjeli prije nas, u nekim davnim vremenima.
Svaki pokret tokom Bajrama, svaka misao, predodžba, riječ, razgovor i postupak, oživljavaju prošlost. Okružuju nas, ispunjavaju, postaju naše vlasništvo i svakome od nas, srazmjerno rangu i sposobnosti imaginacije, daruju obrazac proživljenja nakon smrti.
Bajrami su zapravo pjesme koje stižu iz slave predaka i iz naših blagorodnih korijena. U zanosu tih pjesama često stižemo u nepoznate svjetove, jer svugdje ulazimo jednostavno prosuđujući. Na svako se mjesto premještamo brzinom mašte, prolazeći s vremenom u kojem živimo kroz vremena koja se međusobno prožimaju.
Prošlost nam se vraća cijelom ranijom slavom, s razinom na kojoj s nama živi tokom ramazana. Vraća nam sve što smo prethodno izgubili. Ponovno udišemo miris blistavih dana, s čežnjom ih upijamo i njima ispunjavamo grudi. Dok pijemo s obilnih izvora prošlosti, sebe vidimo u nekom drugom svijetu. S tim uživljavanjem čini nam se da su oživjeli svi koji su u mezarima, da će se sve što je pokidano i bez reda razbacano, ponovno kao slapovi sakupiti i sjediniti. Vratit će se vrijeme koje je iz naših života otišlo. Vratit će se da nas ponovno prigrli. Usto što živimo sad i što smo živjeli jučer u najdubljem i najobilnijem užitku, živimo i sad u čarobno slatkim duhovnim sjećanjima.
Sadržina užitka i slasti na toj se razini kao i u snovima stalno mijenja u skladu s našim namjerama, idejama i sklonostima. Nastaje situacija kakvu želimo. Gdje je bila jedna želja, nastaje hiljadu drugih. Sve što vidimo, sve što čujemo, sve što osjećamo uočavamo kako se, zahvaljujući navirućem zanosu, mijenja iz jednog oblika u drugi. Tako naš život nastavlja s raznim vrstama promjena, od osjećanja do osjećanja, od misli do misli, od užitka do užitka.
Dodir neba i Zemlje
Kad se na bajramski dan pojavi zora, s munara se prolamaju glasovi slavljenja i veličanja. U trenucima kad duhovno ozračje svugdje dostiže visine, primjećujemo neka pritajena osjećanja koja bude maštu i vode nas u bezdane dubine. Šapću srcima s osjećajima koja niko ne može opisati, koja se riječima ni na jednom jeziku ne daju izraziti.
Melodija i glas ezana kod nas izviru iz urođenih osjećaja za muziku i misli naših ranijih velikana kakvi su bili Itri i Dede-efendija. Glasovi veličanja i slavljenja, kao i njihov stil i ljepota, poseban su jezik zajednice. Njen jezik ima brojna specifična obilježja njegovana krvlju u venama. Ta muzika pobuđuje naša osjećanja i izražava naša stremljenja. Osvježava nas kao vjetar dolazeći iz sfera smještenih iza vremena.
Mujezin dozivanjem poput izdavanja naredbi, imam čiji glas podrhtava dok izgovara nebeske riječi, društvo klanjača koji zajedno žamore poput orkestra, usaglašavaju se s nekom razinom izvornosti i dostojanstva, osjećajući u sebi drhtavicu. Kad u sebi ponavljamo glasove izgovorene u mesdžidima ili kad ih šapatom sričemo, ponovno osjećamo ne samo slavnu prošlost već i više od toga, neku globalnu stvarnost, kao pogled koji se pruža od iskona do vječnosti, te uranjamo u ozračje sreće.
Mesdžid, pogotovo u bajramskim danima, svojim blagim ozračjem nježnim poput svile, toplim kao ptičije gnijezdo ispunjeno živošću, predstavlja čistoću osjećanja, lahkoću bitisanja te mir – cilj života, avanturu življenja, korijene značenja zajednice, osnove kulture, vječnost vjere, muzikalnost jezika, pogled na život, razumijevanje svijeta oko sebe, stil izraza. Šapuće da nam pokaže puteve koji vode ka istinskom čovjeku.
Stalno osjećamo glasove koji se ponavljaju u mesdžidu. U toplim glasovima vidimo naginjanje neba ka Zemlji, uspinjanje Zemlje ka nebu, namigivanje zvijezda zemaljskom cvijeću i ružama, osmjehivanje ruža stanovnicima neba. Osjećamo čaroban dodir između neba i Zemlje, trajan a gotovo nevidljiv za oko, jer je na neki način skriven.
Taj glas, taj prizor, to šaptanje koje svaki pojedinac u skladu sa sklonostima duše i dubinom mašte prenosi u neki drugi svijet, u srcima vjernika oživljavaju slike ljepote pred kojima srca drhte, a osjećanja trepere. Kad završi namaz, kad završi nebesko putovanje i kad se privremeno oprašta od džamije, čovjek se ponovno vraća ljudima osjećajući da stiže iz posjete Milostivom nakon što je stekao novu dimenziju i razinu. S njima se grli i razmjenjuje čestitke. Sa svima s kojima se druži na pijaci i na ulici, u kući i na radnom mjestu, u školi ili u kasarni, dijeli dobijene darove. Tako se za samo nekoliko sati, u skladu s veličinom srca i razinom duše, stječu određene vremenske nagrade čije je svojstvo ujedno bezvremenost, odnosno vječnost. Čovjeku tad postaje jasno da dok je na prolaznom svijetu, uspostavlja duboke veze s vječnošću i onim što je iza ovog svijeta.
Ne shvatamo na koji način, koliko vremena ili kakav sistem treba da se iskoristi pa da muslimani, mladi i stari, dožive ta osjećanja i vizije, te uzavrele emocije. Svi bi se odjeci na njihovim dušama prelomili kad bi koristili neki drugi način, drukčiji put. Mi ne vjerujemo da je to moguće i da se drukčije može stići do duhovnog proviđenja, jer radost, razdraganost, sreća i slast blagdana ne izviru samo iz života koji se živi već i iz života koji ćemo živjeti u Vječnoj kući.
Svakog ko bude živio u željenoj kuli od bjelokosti čeka zanos koji će osjetiti i uživati u budućnosti. Šetat će u svijetu iz sna o sigurnoj budućnosti, koja se njegovom unutrašnjem svijetu čini prikladnijom, toplijom i uređenijom. Čovjek je uistinu po prirodi sklon predviđanju i čekanju. Većinu života provodi u čekanju svjetova nade i maštarija. Većina nas čeka Džennet čiji je smisao povezan s naravima i ličnim obilježjima. To čekanje ne izvire iz neosjećanja, neprihvatanja i nezadovoljstva životom koji živimo, već je to čekanje Božijih iznenađenja, koja mašta ne predstavlja uobičajeno, već kao da toga nismo svjesni. Bajrami su rječiti jezici koji dušama iz dubina šapću šta to što je ispravno.
