الَّذِي يَرَاكَ حِينَ تَقُومُ. وَتَقَلُّبَكَ فِي السَّاجِدِينَ
Koji te vidi kada ustaješ, da s ostalima namaz obaviš. (Aš-Šu`ara’, 218-219)
Glagol “okrenuti se” (تقلب) ovdje znači obavezati se nečim i u tome uložiti trud. To znači da se čovjek nečega poduhvati uz upornost i ulaganje svega mogućeg napora. To je odnos koji Uzvišeni Allah portretira kad opisuje pristup namazu časnog Poslanika, s.a.v.s.,, ukazujući da je Poslanik, s.a.v.s., sve od sebe davao da bi pokazao koliko je predan Gospodaru, dok je bio na namazu, odnosno kad Mu je bio najbliži, kad se gotovo topio čineći sedždu. Tu ima nešto na šta posebno treba ukazati, a to je da mi, ako nas osjećaj ne vara, ne možemo dostići takvu razinu predanosti, a kad neko na sedždi uistinu ne osjeća skrušenost kakvu vanjštinom pokazuje, to nije ništa drugo nego licemjerno pretvaranje.
Naravno, ovakva skrivena osjećanja i razumijevanje veoma su važni, pogotovo u području predanosti Allahu. S potpunom skrušenošću, bogobojaznošću i predanošću vjernik se treba sasvim okrenuti Allahu. Okrenutost treba biti takva da se iz onoga što se ostavlja ne razumijeva ostavljanje ovog svijeta i isključivanje iz njega. Na jednoj strani, okrenutost obnovi ovog svijeta može od njega načiniti Džennet, a okrenutost srca Božijoj ljubavi, na drugoj strani, usvajanje je vjerovanja radi podstrekavanja života. Znači, dok se ovaj svijet obnavlja i organizuje, ispunjava se okretanje Allahu i težnja da se zadobije Njegovo zadovoljstvo. Širom se otvara kapija koja vodi do Njega.
Nije li to ono o čemu govori Kur’an časni kad ističe: Kuda god da se okrenete, pa – tamo je Allahova strana (Al-Baqara, 115). Mi smatramo da je ovaj ajet veoma važan, da ima duboka značenja koja se tiču opisa načelnog položaja potpunog vjernika i manifestovanja mjere u kojoj je vjernik povezan s Uzvišenim Allahom. Islamski obredoslovci kažu da čovjek, kad ne zna pravac Kible, treba pitati, o tome se obavijestiti, ili nastojati da je pronađe ukoliko to može. U tom slučaju, namaz mu se prima taman da je klanjao okrenut na sasvim suprotnu stranu. Međutim, nije ispravno svoditi smisao ajeta samo na ovo. Kad jede i kad pije, kad stoji i kad spava, kad je s porodicom i kad je sam, čovjek u svim prilikama treba biti okrenut Uzvišenom Allahu. Treba Ga biti svjestan i osjećati Ga. Dakle, ajet ukazuje i na ova značenja.
Istina je da se čovjek uvijek treba obnavljati u odnosima prema svome Gospodaru, uvijek biti svjež i spreman. Tačno je da je Uzvišeni Allah iznad obnavljanja i mijenjanja, ali naša osjećanja prema Njemu i odnosi s Njim stalno se trebaju obnavljati. Naši stari su za Njega govorili “Onaj u koga se gleda” (منظور إليه), a željeno obnavljanje odnosi se na one koji gledaju. To obnavljanje je obnavljanje sa stanovišta trajnog traganja za neotkrivenim pojavljivanjima “istinski Obožavanoga” (المعبود بالحق) i “Onoga za kojim se s pravom teži” (المقصود بالاستحقاق) i novog upoznavanja, da bi se došlo do drugih dubina vjerovanja. Mi smo na to upućeni. U protivnom, nije daleko od toga da naše vjerovanje bude izloženo truhljenju i propadanju.
Ako se opet vratimo časnom ajetu, reći ćemo da skrušeno i predano padanje na sedždu prirodno odgovara mjeri Božijeg prisustva u srcu vjernika. Srce čovjeka koga od Allaha odvraća zaokupljenost Njegovim blagodatima, srce koje u sebi nema atoma osjećaja i želje da zahvaljuje i bude zahvalno ne može se približiti ovakvoj sedždi. Najblaže rečeno, to mu se čini uistinu teško.
Poslanikovo, s.a.v.s., izvršavanje obrednih dužnosti s udubljivanjem rezultat je njegovog osjećanja da ga Uzvišeni Allah prati kad stoji, kad sjedi, kad se kreće i kad miruje, da ga prati “Onaj koji te gleda dok stojiš”. Dakle, on je sedždu činio s takvom skrušenošću. Međutim, s druge strane, dok se nalazio u jednom stanju duhovne aktivnosti, dok je polovinu noći bdio, time je izvršavao i ispunjavao prava Uzvišenoga. Sa svom usrdnošću, pokornošću i predanošću on je izvršavao i ispunjavao vjerske dužnosti. On se time odazivao obraćanjima vjernika s njihovim moralnim i materijalnim potrebama, svojski i skrušeno ih zastupajući pred svojim Gospodarom. Znači, on je u predanosti Allahu živio u svome svakom pokretu i mirovanju, čekajući Njegove zapovijesti i primjenjujući ih. Kad je činio sedždu i čelo spuštao na razinu na kojoj mu se nalaze stopala, uzdizao se na najviše razine pobožnosti i tada, vjerovatno, izgovarao: “Čovjek je najbliži svome Gospodaru kad je na sedždi”.
