وَإِذْ قَالَ رَبُّكَ لِلْمَلاَئِكَةِ إِنِّي جَاعِلٌ فِي الأَرْضِ خَلِيفَةً قَالُواْ أَتَجْعَلُ فِيهَا مَن يُفْسِدُ فِيهَا وَيَسْفِكُ الدِّمَاء
A kada Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću na Zemlji namjesnika postaviti” – oni rekoše: “Zar će Ti namjesnik biti onaj koji će nered činiti i krv prolijevati”?! (Al-Baqara, 30)
Meleci su to znali na osnovama darovanog, njima svojstvenog znanja. To znači da su oni, u nekoj mjeri, imali uvid u “ploču brisanja i registrovanja” (لوح المحو والإثبات). U sklopu Božijeg znanja, nema pojednostavljenosti, posebno o početku, a zatim o kraju; nema znanja o embrionu pa zatim o potpunome čovjeku; nema znanja o elektronu pa zatim o jezgru, itd. Nema zbog toga što je to jedno znanje koje obuhvata sve u jednom istom trenutku. Zato, kad se u vezi s davanjem obećanja i prisege govori da Allah obećanje i prisegu uzima od ljudi, ili od zametaka u majčinoj maternici, to je ispravno, iako je ono relativizirano i ograničeno. Možda bi, usljed toga, bilo primjerenije reći da prisege neprestano uzima, zbog toga što se naš svijet mijenja u svako doba, a kad se radi o Uzvišenoj Istini, u njoj se ne javljaju nikakve promjene. Činjenica je da se riječi: “Obnavljajte svoje vjerovanje s ‘Nema drugog Boga osim Allaha’” mogu razumjeti jedino kako se razumije ideja o uzimanju obećanja i prisege u sklopu tog znanja koje obuhvata sve što je bilo, sve što jeste i sve što će tek biti.
Sad se ponovo vratimo zadatoj temi.
Dakle, meleci su na osnovu uvida u “Ploču brisanja i registrovanja” znali da će čovjek praviti nered na Zemlji i prolijevati krv. Zato su objašnjenje tražili, slično nama kad vidimo loše ljude i pitamo se, zašto je Allah stvorio takve. Za pretpostaviti je da meleci nisu imali uvid i nisu svojim znanjem bili obuhvatili to da će se među ljudima pojaviti vjerovjesnici, čestiti ljudi (أصفياء) i dobri robovi (أولياء), “koji se smatraju ‘suncima’ i sjemenom ljudskosti”. Zato je opravdano pitati: Nije li Uzvišeni Allah melecima pružio odgovor riječima: Ja znam ono što vi ne znate (Al-Baqara, 30)?
Ovakvo zastupništvo, poklonjeno čovjeku od strane Uzvišenog Allaha, s onim što je Uzvišeni Allah čovjeku omogućio davši mu pravo da se s određenom mjerom upleće u sva područja i zbivanja u postojećem svijetu, pruža čovjeku mogućnost i da zastupništvo pronosi i tumači u sklopu svoje uloge pri vršenju utjecaja i definisanja odnosa među ljudima i zajednicama. Slično ovoj posebnoj povlastici i daru, ima i vrijednost dozvole date čovjeku da radi i postupa sa svim što mu dođe do ruku, zastupajući Allaha, da radi u Njegovo ime i umjesto Njega, da tako bude Njegova četka u procesu “pozlaćivanja” knjige Svemira, baščovan u bašči planete Zemlje, radnik pod Njegovim vođenjem u svim stvarima ovoga svijeta. Onda, čemu i pomišljati za čovjeka, kome su svojstveni koračanje do određenih granica i neznanje, da on nešto posjeduje, da je stvarni vlasnik ičega?
Zato vidimo da Uzvišeni Allah kaže: “Ja ću postaviti” umjesto “Ja ću stvoriti”. Kad se radi o pitanju prvog stvaranja, sam taj proces Uzvišeni Allah nije zahvatio Svojim Bićem, već iz sfere Svojih svojstava. Dakle, proizlazi da je postavljanje za namjesnika kreacija i oblikovanje drugog reda, da nije izvorno već zastupničko, kao da je obavljeno iz pozicije kontrolora i nadzornika, odnosno kao da je Allah u čovjeka zastupništvo položio, ne kao plod Svoje primarne naravi u stvaranju, već prije kao proizvod svojstva datog onome ko ispunjava uvjete zastupanja na Zemlji. Može se pretpostaviti da je u tome što meleci traže objašnjenje, ili “bolje obavještenje”, jedan od razloga bojazan da se ne pomiješaju stvari urađene po osnovu zastupanja sa stvarima urađenim po osnovu izvornog stvaranja, posebno stoga što je poredak stvari postavljen tako da dobro postoji pored zla, dobročinstvo pored grijeha, srce, dobra volja, plemenita osjećanja i čuvstva, duša i savjest, pored ružnih osjećanja, mržnje, srdžbe, lakomosti, itd.
Dakle, postojanje duhovnog sistema, ugrađenog u urođenu ljudsku narav i u dubine njegove posebnosti, ima važno mjesto i ulogu u primjedbi koju su meleci iznijeli. To se jasno pokazuje u Božijem odgovoru datom njima: “Ja znam ono što vi ne znate” (Al-Baqara, 30). Odgovor ukazuje na to koliko je pitanje iz predmeta ajeta duboko, toliko da ga ni meleci nisu obuhvatili svojim znanjem, a s druge strane, ukazuje na to da je Uzvišeni Allah melecima oprostio jer nisu znali.
