Čovjek koji osjeća užitak vjerovanja ne može a da u isto vrijeme ne osjeća gađenje prema nevjerovanju. Vjernik je svjestan štete koja će ga snaći ukoliko svojim grijesima dozvoli da makar i jednu minutu prežive u njemu. Njegovo vjerovanje tjera ga da se što prije očisti od grijeha kojim se uprljao.
U suri El-Hudžurat postoji mjesto gdje nakon spominjanja vjerovanja Uzvišeni Gospodar skreće pažnju na tri razloga propadanja, pa kaže: “… a nevjerovanje vam, i grešnost, i neposlušnost omrznuo…” (El-Hudžurat, 7)
Ovim riječima stavlja nam se do znanja da je odvratnost koju srce osjeća naspram nevjerovanja, grešnosti i neposlušnosti ustvari Božija blagodat ljudima.
Poznata je stvar da je kufr (nevjerovanje) suprotnost imanu (vjerovanju). Ono predstavlja nevjerovanje u Allaha, dž.š., neprihvatanje Istine i poricanje svih Allahovih blagodati. Zato je neizbježno da srce koje plovi vodama vjerovanja osjeća iskrenu odvratnost prema nevjerovanju. Čovjek koji osjeća užitak vjerovanja ne može a da u isto vrijeme ne osjeća gađenje prema nevjerovanju. U tom kontekstu je i Najbolji među ljudima, s.a.v.s., rekao: “Onaj kod koga se nađu sljedeće tri osobine čovjek je koji osjeća užitak vjerovanja: ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, koja je veća od svake druge ljubavi, voljenje samo radi Allahovog zadovoljstva i smatranje da je povratak nevjerovanju, nakon što ga Allah jednom spasi nevjerovanja, gori od bacanja u vatru.”
Za grešnost i neposlušnost slobodno možemo reći da su vrata koja se otvaraju prema nevjerovanju i vječnoj propasti. Zato bi svaki čovjek koji u srcu nosi sjaj imana trebao što dalje bježati od svega što podsjeća na ove dvije opasnosti.
Riječ fisk (griješenje) označava napuštanje Allahovih naredbi, skretanje s pravog puta i napuštanje pokornosti Gospodaru, činjenjem velikih ili stalnim ponavljanjem malih grijeha.
Stalno oslanjanje na Allaha, dž.š.
Značenje citiranog dijela ajeta naš uzorni Poslanik, s.a.v.s., čovjek koji je cijeli svoj život proveo u dovi i ibadetu, pretočio je u sljedeću dovu: Allahumme habbib ilejne’l-imane ve zejjinhu fi kulubina ve kerrih ilejne’l-kufre ve’l-fusuka ve’l-isjan… (Allahu moj, omili nam iman i ukrasi ga u našim srcima, a učini nam odvratnim nevjerovanje, griješenje i neposlušnost…) Tim riječima on se molio Gospodaru, na Njega se oslanjajući.
Poruka koja leži u sadržaju spomenutog ajeta, u djelima velikih vjerovjesnika i u riječima i djelima Prvog među poslanicima, s.a.v.s., jeste da se ne oslanjamo na trenutnu situaciju, da se ne prepuštamo razmišljanjima kao što su: “Našli smo istinu i spas”, i da stalnom dovom i ibadetom molimo Allaha, dž.š., da nam pomogne i zaštiti nas. To znači da je mogućnost koračanja prema idealu potpunog čovjeka, ili, u najmanju ruku, zadržavanja epiteta vjernika, usko povezana sa stalnim i iskrenim oslanjanjem na Stvoritelja.
Uzmemo li sve ovo što smo rekli kao polaznu tačku naše analize, možemo izvući zaključak da je iskren i zreo vjernik onaj čovjek koji osjeća odvratnost prema svakoj vrsti grijeha i koji gleda da se što dalje drži od griješenja, grešaka i raznih propusta. On je uvjeren da će svaki počinjeni grijeh uprljati, čak i oštetiti njegov blistavi dijamant vjerovanja. Ako mu se desi da posustane i učini neki grijeh ili ako se nađe u ambijentu koji odiše grešnošću, on će potrčati da se pokajanjem i traženjem oprosta očisti od svega što ga je snašlo. Takvo što ni po koju cijenu neće odlagati, jer svjestan je da s teretom koji ga guši već sutra može krenuti u susret svome Stvoritelju, da nema nikakve garancije da se to neće desiti.
Vjernik je svjestan štete koja će ga snaći ukoliko svojim grijesima dozvoli da makar i jednu minutu prežive u njemu. Njegovo vjerovanje tjera ga da se što prije očisti od grijeha kojim se uprljao. Zna on dobro da će se grijeh koji se ne očisti odmah poput zmije otrovnice smjestiti u srce i da će nastaviti gristi i razmnožavati se u njemu. Svaki grijeh koji se kasno očisti poput je pozivnice koja je upućena drugim grijesima. Iz tog razloga, pravi će vjernik onda kada učini bilo šta pogrešno, bilo da je to grešan pogled, haram zalogaj ili lažna riječ, odmah krenuti stazom traženja lijeka za tu bolest. On će bez ikakvog odlaganja pasti ničice, pokajati se i zatražiti oprost, te se na taj način pripremiti za odlazak Gospodaru, koji može uslijediti u bilo kojem trenutku.
Podari nam ljubav
Riječi dove koju je izgovarao naš voljeni Poslanik, s.a.v.s., riječi su koje bi u svakom trenutku trebale krasiti naše usne. Naša razmišljanja moraju ići u tom smjeru i sa značenjem koje izvire iz njegove dove trebamo se okrenuti Gospodaru, od srca se obraćajući sljedećim riječima:
Allahu, omili nam iman! Učini da ga zavolimo više od vlastitog života. Naša srca okiti osnovama vjerovanja i podari im jedinstvenu ljubav prema Tvome Biću. Nadahni nas ljubavlju prema našem Poslaniku, s.a.v.s., i prema onome što je i njegovom srcu bilo drago. “Ne daj da skrenemo. Učini da istina bude naš govor. Nadahni nas ljubavlju Svojom i jedinom Istinom. Ukoliko nas Ti ne nadahneš, mi ćemo ostati lišeni toga. Ukoliko nam se Ti ne okreneš, mi ćemo ostati lišeni Tebe. Ukoliko nam ne podariš ljubav, ostat ćemo bez nje. Učini da volimo sve što je Tebi drago, omrzni nam ono što je Tebi mrsko i približi nas onima koji su Tebi bliski.” (M. Hamdi Jazir) Našu savjest osvijetli ljubavlju i čežnjom, tako da iman u nama poprimi najljepše boje i tonove. Gospodaru naš, probudi u nama gađenje prema nevjerovanju i svakoj vrsti grijeha koja vodi do njega. Posebno nas sačuvaj ljudi koji ne vjeruju. Ne dozvoli da se nađemo među njima i da budemo od onih koji poslušno izvršavaju njihove želje. Sačuvaj nas od strašnog kraja koji čeka takve. Amin!
Nestašna djeca od sedamdeset godina
Prema onome što stoji u 7. ajetu sure El-Hudžurat, oni koji su pronašli pravi put jesu upravo oni kojima je vjerovanje milo, koji su svoja srca ukrasili njime i kojima se nevjerovanje, grešnost i neposlušnost gade. Takvi izbjegavaju sve što vodi do tri nabrojane osobine i kreću se putem koji je obilježen jasnim znakovima imana. Iz ovoga proizlazi da stjecanje stepena rušda (zrelosti) nema veze s godinama. Oko nas je mnogo ljudi koji žive osmu deceniju svog života, a ponašaju se kao djeca od petnaest godina. Oni se ne obaziru na svoje ponašanje, pokroni su samo svom nefsu (strasti), svakodnevno čineći mnogo grijeha kako bi zadovoljili vlastite požude. Ni oči ni uši nisu im zauzdane. Jezik im poznaje samo grijeh, a njihovi ekstremiteti uživaju samo kada čine grešna djela. Zrelost je osobina onih koji razlikuju dobro od lošeg, koji stabilno koračaju na putu Istine i koji ne posustaju dok su na tom putu. Zato, ako tražite one koji su dostigli stepen zrelosti, koji su spoznali vlastito postojanje i koji su pronašli pravi put, put upućenosti, naći ćete ih samo među onima koji su srca okitili vjerovanjem i zaključali ih za sve ono što vodi u nevjerovanje, grešnost i nepokornost.
Ako čovjek koji tvrdi da vjeruje nije oprezan kad je u pitanju nevjerovanje, ako je zaplovio morima grešnosti i luta dolinama neposlušnosti, ako su mu oči i uši uprljanje haramom, bez obzira na to koliko ima godina, za njega je nemoguće reći da se radi o zreloj osobi. Zašto? Zato što takav čovjek uništava vlastito srce, ruši svoju imansku kuću na ovom svijetu i potkopava temelje vječnog prebivališta na onom svijetu. Zar se za čovjeka koji svojim djelovanjem ruši džennetske dvorce koji su mu namijenjeni može reći da je zrela osoba? Zar on razlikuje dobro od zla, ako svjesno uništava sve one ljepote koje ga očekuju na džennetskim padinama? Uvaženi Bediuzzaman je davno rekao: “Jedno obično elhamdulillah koje izgovoriš ovdje na onom svijetu će ti se vratiti kao džennetski plod.” Onda će nam i svaki namaz biti poput jedne cigle na džennetskom dvorcu u kojem ćemo boraviti. No, slično tome, i svaki grijeh će biti poput dinamita koji će urušavati konstrukciju tog istog dvorca.
