Onaj ko znanjem obuhvata pitanje kadera i svojom intuicijom razrješava, jednu po jednu, tajne koje se tiču kadera, sliči onome ko razvezuje nerazmrsiv čvor. Na kraju, Uzvišenom Allahu sve prepušta jer je uspio shvatiti smisao plemenitog ajeta:
وَاللَّهُ خَلَقَكُمْ وَمَا تَعْمَلُون
Allah stvara i vas i ono što napravite (Es-Sāffāt, 96).
Naravno, Uzvišeni Allah je naš Stvoritelj i Tvorac naših djela. Naša ishrana, piće, san, budnost, razmišljanje i govor sve je nastalo tako što ga je Uzvišeni Allah stvorio. Uistinu, sve što ima veze sa stvaranjem, to je, nesumnjivo, Allahova tvorevina. To tako vidi “ko je dostigao vrhunac”, čije vjerovanje je dosegnulo najveće dubine. Ta činjenica se kod njega, jasno kao sunce u podne, vidi po njegovom duhovnom ponašanju. Budući da je to tako, teško takava osoba može zapasti u determinizam.
Dakle, kad čovjek svoje djelovanje prepusti Allahu, suoči se sa svojom djelimičnom voljom vezanom uz rezultat, koja ga podsjeća na odgovornost, sa smislom upozoravanja da ta odgovornost s njega neće biti skinuta. Da se čovjek ne bi, istovremeno dok radi, oholio zbog toga što radi dobro, kader se u njegovo djelo upleće riječima: “Ne oholi se! Ti nisi taj ko to radi”. Kader tako čovjeka izbavlja iz oholosti. Na taj način postiže ravnotežu. Život i ponašanje mu se organizuju uz očuvanje ravnoteže.
Sva dobra djela nisu ništa drugo nego plod Allahovog djelovanja i određivanja. Čovjek ih ne može posjedovati, inače zapada u prikriveno idolopoklonstvo, jer je Uzvišeni Allah onaj ko neposredno poklanja dobra djela, dok ljudska pohota, koja navodi na ružna djela, uopće ne traži dobra djela. Poznato je da se ovdje pod “dobrim djelima” podrazumijevaju djela koja su sama po sebi dobra i lijepa, a ako ona to nisu, mi kao dobro ne trebamo prihvatati ono što kao dobro i lijepo sebi zamišlja pohota koja navodi na suprotno. Naravno, zla duša biva svojim zlom poticana prema preziranju lijepoga i dobrog, i biva prema tome neprijateljski nastrojena.
Duša koja navodi na zlo traži loša djela. Ona je za to odgovorna. Dvije navedene različite pojave obuhvaćene su slijedećim plemenitim ajetom koji ih precizno objašnjava:
مَّا أَصَابَكَ مِنْ حَسَنَةٍ فَمِنَ اللّهِ وَمَا أَصَابَكَ مِن سَيِّئَةٍ فَمِن نَّفْسِكَ وَأَرْسَلْنَاكَ لِلنَّاسِ رَسُولاً وَكَفَى بِاللّهِ شَهِيدًا
Sreća koja ti se dogodi, od Allaha je, a nesreća koja te zadesi sam si je zaslužio. Mi smo te, kao poslanika, svim ljudima poslali, a Allah je dovoljan svjedok (En-Nisā’, 79).
Zato se ti ne možeš oholiti dobrim djelima koja se uz tebe vežu, jer dobra djela nisu tvoja. Sve što je dobro i lijepo jeste dobro koje ti Allah čini, a dobro pretpostavlja skromnost i zahvalnost, a nikako oholost.
Kad se radi o lošim djelima i grijesima, tvoja djelimična volja je “ustaljeni uvjet” da ih Uzvišeni stvori. Odgovornost za njih pada na pohotu. Zato što je Uzvišeni stvorio ono što si ti želio uraditi, čemu je težila tvoja pohota, što si smišljao, ili si na bilo koji način pokazao svoju težnju i želju.
Ove stvari možemo razumjeti samo intuicijom i kao stanje, odnosno shvatanjem da postoji samo jedan svjedok težnjama, ili začinjanju težnji, koje ti se pojavljuju u mislima, a to je intuicija. Uzvišeni Allah ti intuiciju određuje kao svjedoka onome što On već zna.
Što se tiče čovjeka “koji je tek počeo upoznavati vjeru”, on, također, vjeruje u kader. Međutim, on se osvrće na prošlost i nevolje koje ga pogađaju iz ugla kadera, pa kaže: “Nevolje i patnje koje pogađaju Allahovo su određenje”. Tako se izbavlja ispred očajanja. Međutim, kad posmatra budućnost i sadašnjost, vidi ih iz ugla djelimične volje, pa kaže: “U svakom slučaju, dočekat ću ono što mi je određeno”. Neće se baciti u okrilje lijenosti, niti će od kadera načiniti sredstvo zabave i izgovora na putu izvršenja lošeg djela koje je naumio. Neće zbog toga što je Uzvišeni Allah rekao:
وَأَن لَّيْسَ لِلإِنسَانِ إِلاَّ مَا سَعَى
Čovjekovo je samo ono što sam uradi (En-Nedžm, 39).
Dakako, Uzvišeni Allah je tvorac svega, dobrih i loših stvari, jer je stvaranje svojstveno samo i jedino Njemu. Međutim, odgovornost stoji na onome ko želi zlo. To je mjerilo vjerovanja. To je osnov vjerovanja i početnika koji još nije zaronio u iskustvo najprodubljenijeg vjerovanja.
Kad se radi o nečemu iznad tih standarda, ne može se u njih zaranjati, odnosno, početnik ne može duboko ulaziti u pitanje kadera, na kojem bi se spoticao, jer je to veoma osjetljivo pitanje. Imam-i A’zam, Ebu Hanifa en-Nu’man, svojim učenicima je branio vođenje rasprave o ovakvim pitanjima. Kad bi bio upitan: “A što ti kažeš o tome?”, odgovarao je: “Kad govorim o tome, ja sam jako oprezan. Pazim kao da mi ptica stoji na glavi”. Time je želio poručiti: “Kad govorite o kaderu, vi želite biti moćniji i nadvladati protivnike. Zato ja vama zabranjujem da u to dublje zalazite”.
Krajnja osjetljivost ove teme i nepreporučljivost zalaženja u nju ne pomućuju logičku čistotu pitanja o kojem je riječ, jer o nečemu tako osjetljivom, posebno kad se tiče kadera, mogu govoriti, samo vješti i upućeni, koji su osjetljivi i precizni poput sposobnog zlatara i hemičara.
