إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ
Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!” (Fussilat, 30)
“Ustrajnost” (استقامة) znači slijeđenje Pravoga puta tokom cijelog života, slijeđenje onoga što je tačno i istinito. Kur’an časni kaže: “Budite ustrajni!” kao zapovijest i preporuku nama da slijedimo Pravi put. Gornji ajet je najavljivanje radosti za one koji Pravi put uistinu slijede. Najispravniji put jeste onaj kojim je išao Poslanik, s.a.v.s., kome je njegov Gospodar zapovijedio “hod Pravim putem”: Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno (Hūd, 112.; Aš-Šu`arā’, 15). Da bi potencijalna “ustrajnost”, koja postoji kao urođena narav, prešla u stvarnu “ustrajnost”, u ispravnost traženu ovom Božijom zapoviješću, to bi trebala biti “ustrajnost” onako kako je podrazumijeva odanost Allahu.
Nesumnjivo, teško je razumjeti primjenu dosljednosti, tražene od strane Uzvišenog Allaha, na pravi način, s pravom primjenom u smislu u kojem to Allah želi. Zato je došla zapovijest u uopćenoj formi, a njom se mi upozoravamo da, koliko možemo, budemo dosljedni pri čuvanju Allahovih zapovijesti i zabrana. Naravno, to se traži od nas. Postoji hadis Poslanika, s.a.v.s.: “Onoga što sam vam zabranio − klonite se, a od onog što sam vam naredio − radite koliko možete.” Ono što treba ovdje primijetiti jeste ukazivanje na mogućnost i sposobnost klonjenja grijeha, mogućnost i sposobnost činjenja dobra i dobročinstva.
“Ustrajnost” garantuje sreću na ovom i budućem svijetu, a to je osnova radosnih nagovještaja koji se pojavljuju u Kur’anu časnom. Budući da smo o tome naprijed detaljnije govorili, ovdje ćemo se zadržati na nekim dodatnim momentima:
1) “Ustrajnost” je čovejku – tako i društvu, zajednici, državi, pa i organizaciji još širih razmjera – već na početku puta veoma važna poputbina. Oni koji na put izađu bez poputbine “ustrajnosti”, ostat će na njegovoj polovini, nikad neće stići na cilj. Kad se radi o vjerniku, bitno mu je da stigne na cilj koji je Uzvišeni Allah naznačio, a taj cilj može biti individualan, porodičan ili društven.
Dakako, “ustrajnost” je uvjet neophodan za uspjeh bilo da se radi o životu pojedinca ili životu zajednice. Čak i kad se neko od nas nađe u mogućnosti da ostvari neki uspjeh pomoću laži i obmane, da za sobom povede mnoge druge, dok se istina ne razotkrije i jasno ne pokaže, postepeno će gubiti sve što je stekao. Izgubit će i priliku da ikad ponovo vrati ono što je imao. “Dosljednost” je ulog zbog koga vinovnik, ako ga izgubi, kod svakoga ko ga poznaje, gubi sve što je bio stekao do tog dana. Dotle, snabdjevenost “dosljednošću” vodi u sticanje posebnog ranga, a njeno gubljenje vodi u poseban gubitak. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Osijedila me sura Hūd i njoj slične.” Kako da ne, ista sura sadrži ajet: Ti idi Pravim putem, kao što ti je naređeno!
Dakle, vidimo da čak ni Vjerovjesnik nije pošteđen brige vezane uz postizanje potpune “ustrajnosti”. Kad je jedan od ashaba zamolio Vjerovjesnika da mu nešto posebno preporuči, odgovorio mu je: “Reci: ‘Vjerujem u Allaha’ i budi dosljedan!”[1]
Ko se ponaša u okviru “ustrajnosti”, neće mu škoditi optužbe koje će iznosti protivnici i zavidnici, jer će doći dan u kome će se dokazati njegova nedužnost, steći će mnogostruko više nego što je prethodno izgubio. Uprkos svemu, treba biti na liniji “dosljednosti”.
2) Ako čovjek ne ostaje pri pravom uvjerenju, živi nemiran život, jer se boji da će biti otkriveno sredstvo koje otkriva prljavštinu. Ako ima neko ko s njim saučestvuje u grijesima i prekršajima, taj nemir i strah je neizostavan, kad miruje i kad se kreće, kad spava i kad je budan, ne znajući kad će ga neko napasti s leđa. Povija se pod tim strahom jer je svjestan smisla izreke: “Ako se zakratko i skriva kradljivac, ukradeno se jasno pokazuje.” Uznemirava se zbog prevrtljivosti saučesnika, ostaje u trajnom nemiru i strahu.
3) Pozabavimo se sada malo viđenjem Bediuzzemana Saida Nursija još jedne dimenzije “dosljednosti”. Naime, kad govori o našem zaostajanju, Bediuzzeman Said Nursi kaže: “Neki ponekad nastoje doći do privlačnog cilja uz korištenje pogrešnih metoda i sredstava, a do privlačnih ciljeva bi se moralo ići samo uz korištenje ispravnih metoda i sredstava.” Drugim riječima: “Do pravog, dobrog i pravednog cilja ne može se stizati pogrešnim putem i sredstvima”. Ne može se stići, npr., do zadovoljstva Uzvišenog Allaha ili do povoljnosti za muslimane putem političkih igara.
Isto se pojavljuje i kad se iskorištavaju osjećanja drugih radi ostvarenja nekog cilja. To je pogrešan način. Time čovjek vara samog sebe. Putem izvještačenih postupaka do istine se ne može doći, jer to se ne može naći u životopisu Poslanika, s.a.v.s., a ni u historiji islama u vremenima dok je islam bio “istinski živ”. Dakle, treba slijediti put i koristiti metode kojima su istina i dosljednost (استقامة) stalni oslonac. U protivnom, sav trud, nezasnovan na dosljednosti, otići će u vjetar. Allah će taj promašaj i neuspjeh osuditi, jer, svejedno što je, možda, postojala dobra namjera, šire populacije mogu krenuti pogrešnim putem. Time se dobija iskrivljena slika o islamu, a neprijateljima islama se u ruke daje oružje s kojim postaju još okrutniji.
Dakako, ovakva pitanja, koja se tiču društava, zahtijevaju dogovaranje i razmjenu mišljenja na jednoj visokoj razini. Ukoliko nema dogovaranja i razmjene mišljenja s drugima, to znači da se široke populacije, zbog nečije strasti, uvlače u avanture s nesagledivim posljedicama. Uzvišeni Allah će, nesumnjivo, za to kažnjavati. Nažalost, blizak dodir s ovakvim greškama jeste nešto što se dešava danas u raznim krajevima islamskog svijeta. Očigledne primjere toga danas vidimo u nekim islamskim zemljama.
Ukratko se može shvatiti da ispravnost u osjećanju, razmišljanju i djelovanju oblikuju praktičnu stranu vjerovanja. Neki od naših dobrih prethodnika (سلف), koji su prvi posredstvom Kur’ana oslovljeni dosljednošću, tvrdili su da se riječi iz ajeta: pa poslije ostanu pri tome odnose na one koji vjeruju u Jednost Uzvišenog Allaha, koja ih je štitila od upuštanja u grijeh. Drugi su tvrdili da ove riječi označavaju one koji se dosljedno ponašaju i ne upuštaju se u prijevare i obmane. Neki su tvrdili da se iste riječi tiču onih koji su postigli istinsku privrženost Uzvišenom Allahu. Bilo je i onih koji su tvrdili da naznačene riječi označavaju one koji obavljaju sve propisane dužnosti, vidljivim djelovanjem i osjećanjima. Takve meleci okružuju i na njih spuštaju mir i smirenost. Naravno, kao što zlobnici, loši ljudi i šejtani pune duše svojih pristalica porivima i šejtanskim osjećanjima, tako i dobri ljudi pridobivaju nove pristalice dosljednosti, a to ih čini radosnim [dolaze meleci: “Ne bojte se i ne žalostite se, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!”]
Neki smatraju da dolazak meleka i donošenje radosne vijesti slijedi prilikom nastupanja smrti, a drugi to povezuju s proživljenjem nakon smrti i mnogim zbivanjima i postupcima koji slijede poslije toga. Neki, pak, kažu da se to ispunjava i tokom smrti, a i tokom proživljenja nakon smrti.
Kako god bilo, vjerovatno meleci, mimo vremena smrti i proživljenja, dolaze vjernicima tokom svih doba života, a to je razlog što oni cijeli život provode u miru i smirenosti. Dakako, takva osjećanja i misli, kao rezultat čvrstine vjerovanja prisutnog u srcima tokom cijelog života, bit će još jasnija, blistavija i dublja nakon smrti, a najviše će se otkrivati na Dan okupljanja, gdje će, posredstvom Božije moći i milosti, dobivati svoje stvarne onosvjetske dimenzije.
Allah najbolje zna kako će biti. Na kraju svega, Njemu se vraćamo.
[1] Muslim, Al-Imanu, 62.; Al-Imamu Ahmad, Al-Musnadu, IV, 358.
