إِذْ قَالَ لَهُمْ أَخُوهُمْ صَالِحٌ أَلَا تَتَّقُونَ
Kad im brat njihov Salih reče: “Kako to da se Allaha ne bojite?” (Aš-Šu`ara’, 142)
Oslovljavanje sunarodnika nevjernika “braćom” u praksi vjerovjesnika ne svodi se samo na Saliha, a.s. Isto oslovljavanje se ponavlja i kod nekih drugih vjerovjesnika, kao što su bili Hud, a.s., Šu’ajb, a.s., Nuh, a.s., i Lut, a.s. Iako su ti vjerovjesnici bili poslanici narodima i plemenima iz kojih su ponikli, oni nisu bili sunarodnici, niti s njima bliski, sa stanovišta razmišljanja i osjećanja.
Treba pretpostaviti da je ovakvo nazivanje u obraćanju korišteno zbog pokazivanja saželjenja tih vjerovjesnika koji su se pojavljivali među njima, a i radi pokazivanja ugla iz koga su vjerovjesnici gledali sunarodnike i saplemenike. Sve i da nije tako, vjerovjesnik Salih, a.s., nije bio od tih nevjernika ni sa stanovišta krvnog srodstva, niti sa stanovišta bratstva po vjeri.
Međutim, on je sa stanovišta ljudskosti bio sličan njima, a sa stanovišta osjećanja sažalijevao ih je kao da im je brat. Njegov narod ga je dobro znao. Znao je njegovu pouzdanost, iskrenost, čestitost i okrenutost razmišljanju. Smatrali su ga sebi bliskim, kao da im je brat.
Mogao ih je oslovljavati i riječima “oče”, “babo”, “amidža”, “daidža”, ili “djede”, ali nije, jer bi takvo oslovljavanje, možda, izražavalo neku vrstu veličanja, a ne bi sadržavalo toplinu koju sadrži oslovljavanje riječju “brate”.
