نَحْنُ نَقُصُّ عَلَيْكَ نَبَأَهُم بِالْحَقِّ إِنَّهُمْ فِتْيَةٌ آمَنُوا بِرَبِّهِمْ وَزِدْنَاهُمْ هُدًى. وَرَبَطْنَا عَلَى قُلُوبِهِمْ إِذْ قَامُوا فَقَالُوا رَبُّنَا رَبُّ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ لَن نَّدْعُوَ مِن دُونِهِ إِلَهًا لَقَدْ قُلْنَا إِذًا شَطَطًا
Ispričat ćemo ti povijest njihovu – onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im uvjerenje još više učvrstili. Osnažili smo bili njihova srca kad su se digli i rekli: “Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje, mi se nećemo pored Njega drugom bogu klanjati, jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili.” (Al-Kahf, 13-14)
Iako se za stanovnike pećine, ili stanovnike špilje, kaže da su sljedbenici Isaa, a.s. – dakle sljedbenici Indžila – ili nekoga drugog vjerovjesnika, na osnovu onoga što stoji u Kur’anu časnom može se reći da su oni bili skupina koja, sve do Sudnjeg dana, predstavlja simbol preporoda i oživljavanja, jer su svi preporoditeljski i reformistički pokreti prolazili razdoblje stiske i življenja u pećinama, ili negdje pod zemljom, a to isto će se i ubuduće ponavljati.
Ako se želimo baviti njihovim brojem, Kur’an negira da su bila trojica. Što se tiče tvrdnje da ih je bilo pet, opisuje je kao nešto što se ne zna, a šutke prelazi preko zbira od sedmerice i psa njihovoga kao osmoga, odnosno ostavlja mogućnost da se prihvati broj sedam. Mufessiri ovakvo uvjerenje zasnivaju na stilu kur’anskoga izraza. Međutim, tu postoji jedan važan moment. Naime, nakon što je istakao da je broj stanovnika pećine bio sedam, Kur’an koristi veznik a (و) i kaže: …a pas njihov bio je osmi (Al-Kahf, 22), ukazujući na to da se čovjek i pas ne mogu skupa zbrajati. Prema tome, kad bi spomenuti pas, zajedno sa stanovnicima pećine, ušao u Džennet, kao što stoji u jednoj predaji, ljudi bi ušli opisani kao ljudi, a pas opisan kao pas.
Vratimo se sada na početak i ponovo zajedno pročitajmo ovaj ajet: Ispričat ćemo ti povijest njihovu – onako kako je bilo. To su bili momci, vjerovali su u Gospodara svoga, a Mi smo im uvjerenje još više učvrstili…
Skupinu su činili hrabri mladići, hrabri duhom, hrabri u razmišljanju, hrabre svijesti, hrabri po ponašanju i vladanju. Oni su mladići čvrstog vjerovanja do razine da su se odvojili od društva radi borbe protiv neistine. Iako su bili mala skupina, nisu oklijevali započeti pokret koji izvire iz upućenosti i vjerovanja u Gospodara koji im je od Sebe dao uputu, pored upute koju su oni stekli zalaganjem. Dao im je uputu produbljenu Svojom milošću i od njih načinio grupu momaka koji istinski vjeruju.
Prema riječima iz ajeta: Osnažili smo bili njihova srca, znamo da je Allahova podrška njihovom vjerovanju, osnaživanje i učvršćivanje vjerovanja u njihovim srcima, da je to sve bilo ne samo u skladu s njihovim ranijim vjerovanjem i s njihovom dobrom namjerom, već je otvorena Allahova pomoć koju su dočekivali bila ponekad sasvim očigledna. To je bilo važno sredstvo postizanja duševnog mira, jer je to značilo povezivanje s Uzvišenim Allahom.
Postoji Vjerovjesnikov časni hadis koji ukazuje na stanje jedne vrste vjerovanja pojedinca, u sklopu kojeg ima spominjanja Uzvišenog Allaha u svako doba, u svakoj prilici, tako što vjernik stalno Allaha osjeća u srcu, uvijek Ga vidi dušom, osjeća Njegovu snagu i moć, neprestano traži Njegovo zadovoljstvo. U tom hadisu Vjerovjesnik, s.a.v.s., navodi posebne okolnosti, kao što je abdest u otežanim uvjetima, odlazak u udaljenu džamiju uz dugo pješačenje i čekanje slijedećeg namaza u džamiji, nakon obavljenog namaza. Vjerovjesnik, s.a.v.s., taj hadis zaključuje: “To vam je taj ribat…, to vam je taj ribat…, to vam je taj ribat.” Ribat predstavlja čuvanje granica.
Dakle, smisao riječi: Osnažili smo bili njihova srca jeste to da su im srca podržana Božijim osnaživanjem. Za onoga ko je dostigao takvo osnaživanje i takav mir, prirodno je da hrabro slijedi Istinu, da se ne plaši.
Ljudi snabdjeveni takvim vjerovanjem ustali su da dignu glas istine protiv pustošenja srca i skretanja od logike. Sartr, Kami i Marks su sebi mjesto u svjetskoj literaturi našli s neobičnim radovima koji izražavaju omiljenu egzistencijalističku filozofiju. Suprotstavili su se svim vladajućim običajima i društvenim normama, kao i svim vjerskim i porodičnim vrijednostima, kvalifikujući ih kao apsurd. Međutim, suprotstavljanje Stanovnika pećine nije bilo te vrste. Oni su se pobunili nakon što su odredili zamjenu za ono protiv čega se bune: Gospodar naš – Gospodar je nebesa i Zemlje.
Njihova pobuna nije bila proces rušenja i čupanja iz korijena, kao što je to bilo kod egzistencijalista, već proces izgradnje i obnove, proces povezivanja s Gospodarom nebesa i Zemlje, Koji je stvorio sve na nebesima i na Zemlji, sve s najboljom mjerom. Dakle, oni su bili pioniri borbe za obnovu i promjene. Otuda riječi: jer bismo tada ono što je daleko od istine govorili, poručuju:
1) Njihovo odvajanje od društva i pronalaženje utočišta u pećini ne može se posmatrati kao bježanje. Nikako! Udaljavanje i odvajanje od društva nije bilo poput odvajanja kukavica, već se može pretpostaviti da je bilo slično iseljenju (هجرة) Omera, r.a., kad je, pred polazak, otišao u dvorište Kjabe i prisutnima rekao: “Ko želi da mu supruga ostane hudovica, da mu djeca ostanu siročad, neka krene da me zaustavi!”[1]
Naravno, moglo bi se reći da je i to bilo nekakvo bježanje, ali je to bježanje one vrste koju Kur’an časni spominje riječima: Zato, požurite Allahu (Az-Zariyat, 50), kao neodložno okretanje Allahu i traženje utočišta kod Njega.
2) Takva pobuna, iza koje slijedi udaljavanje, bila je sredstvo novog izražavanja misli i principa svome društvu u sklopu različitih tumačenja faktora vremena. Takvo hrabro pozivanje je činilo da zadrhte srca mnogih u društvu, da se srca mnogih raznježe. Njihove ideje i principi, kao i vijesti o njima i njihovome hrabrom držanju, pronosile su se od usta do usta, od srca do srca, dok nisu obuhvatile cjelokupno društvo, poput sjemena koje se položi u zemlju, zatim iznikne, pa raste i postane zlatnožuto klasje.
3) Prenosi se da su Stanovnici pećine bili ljudi koji su potjecali s kraljevskog dvorca, a do tada nije bilo viđeno da neki pripadnik dvorske klase ostavlja udoban život, luksuz i izobilje u kojem živi da bi krenuo putem na kojem će se sukobiti s kraljem i društvom. Tada nešto takvo nije bilo viđeno, takav postupak je bio nešto sasvim neuobičajeno. Nema sumnje da je takav postupak Stanovnika pećine privukao pažnju drugih. Taj postupak, kakvom sličan nije prethodio zbog neke vjere ili neke ideje, s preobražajem iz dubine grudi i uz žrtvovanje onog što može donijeti veliku slavu, izazvao je snažne potrese u društvu privlačeći pažnju i zanimanje za svoje pozivanje i poslanje.
4) Ako su Stanovnici odlučili da mir nađu u pećini i u njoj ostanu sve dok ne umre kralj i ne prestanu nepravda i nasilje u državi, da bi se, nakon toga, ponovo vratili ljudima i pozivanju u pravu vjeru, vrijeme njihovog boravka u pećini – vrijeme od 309 godina – (tri stotine i još devet godina, Al-Kahf, 25), u svrhe ibadeta, kao zasluživanje nagrade, računa im se prema dobroj namjeri i dubini odluke. Zato se, u svakom slučaju, mogu smatrati veoma uspješnim. Umornoj osobi, koja odspava i nakon toga ustane da odmorna pažljivije klanja jaciju, spavanje se, također, smatra ibadetom.
Zato treba obratiti pažnju boravku Stanovnika pećine, jer je cilj njihovog sklanjanja bio ponovno vraćanje širenju da’ve, nakon što popusti žestina nevjerovanja. Za nekoga ko je naviknut na luksuz dvorca, na spavanje u udobnoj i mehkoj postelji pa ostavlja takav život dajući prednost spavanju na tvrdom kamenu, dajući druženju sa psom prednost nad druženjem s brojnim ljudima i ženama koji stoje i usrdno pozdravljaju i plješću, sasvim prirodno je da očekuje takvu nagradu. Naravno, zato je prirodno što im je Allah dao nagradu srazmjernu dubini njihove dobre namjere.
5) Činjenica je da je pećina mjesto ostvarenja procesa punjenja snagom, mjesto gdje čovjek sam sebe otkriva. A po čemu je to tako? Po tome što se borba protiv nevjerovanja, pogotovo u vrijeme kad nema nikakve ravnoteže između sile nevjerovanja i snage vjerovanja, sa željom da se nevjerovanje uzdrma a nakon toga i pobijedi, ne može ispuniti bez odlučnosti koja se može usporediti s odlučnošću vjerovjesnika.
Osvrnimo se malo na život Poslanika, s.a.v.s. Nije li i on vrijeme od šest mjeseci proveo u posmatranju i izolovanju u pećini, radi pripremanja i osposobljavanja za primanje Objave? Naći ćemo i da je onima koji su krenuli za njim i slijedili njegovu koncepciju bilo neizbježno neko razdoblje života provesti u nekoj vrsti pećine ili špilje.
Naravno, jedno vrijeme provedeno u pećini svojstveno je i životu imama El-Gazalija, Es-Serhindija, šejha Halida, Bediuzzamana Saida Nursija, kao vrijeme “punjenja”, vrijeme povratka samome sebi, vrijeme osamljivanja radi skupljanja snage i smjelosti u suprotstavljanju ateizmu i borbi protiv njega. Što se tiče dužine vremena, kod našeg Poslanika, s.a.v.s., bilo je šest mjeseci, kod velikana i čestitih ljudi pet ili deset godina, a bilo je i onih koji su cijeli život, približno šezdeset godina, živjeli u osamljivanju.
Činjenica je da se nešto istovjetno pojavljuje i u društvima koja nose pokret obnove i vraćanja čovječanstva razboritosti na liniju ispravnog hoda, u različitim razdobljima historije.
Dakako, vrijeme pećinskog osamljivanja nalazimo kod svih predstavnika takvog junaštva. Da bi čovjek mogao pokazivati veličanstvene nebeske, Allahove blagodati, neophodno mu je jedno pećinsko vrijeme.
Nakon svega što smo naprijed izložili o istaknutoj pojavi, ne bi bilo opravdano povlačiti dodatna pitanja, ili ulaziti u labirinte na koje ne ukazuju ni Kur’an ni Sunnet, kao što bi bilo lociranje mjesta pećine, ili utvrđivanje imena tirana koji su činili nasilje nad Stanovnicima pećine i njihovim sunarodnicima. Nešto takvo bi se smatralo “nagađanjem o onome što se ne zna”, mrvicama obavještenja iz kojih vjerovanje ne bi moglo steći ništa vrijedno za dušu, srce ili emocije.
Gospodaru naš, daj nam od Sebe milost, omogući nam da ispravno postupamo. Neka je uvijek salavat na našeg prvaka Muhammeda, na njegovu porodicu i njegove ashabe.
[1] Al-Halabi, Insanu-l-`uyun, II, 183-184.
