إِنَّ اللّهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَالإِحْسَانِ وَإِيتَاء ذِي الْقُرْبَى وَيَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَالْبَغْيِ يَعِظُكُمْ لَعَلَّكُمْ تَذَكَّرُونَ
Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje. (An-Nahl, 90)
Ovaj časni ajet je jedan opsežan jezički sklop koji obuhvata šest propisa, od kojih su neki naredbe, a drugi zabrane.
Pravednost je vrlo živ poredak u vjeri. Neki je smatraju jednim od četiri važna temelja vjere. To je pojam koji se u Kur’anu i Sunnetu javlja pod nazivom pobožnost, a ponekad se “pravednost” uzima kao uopćen pojam koji obuhvata mnoga značenja. Može se, npr., odnositi na sve vidove dobra spomenute u ovom ajetu: “činjenje dobra”, “udjeljivanje bližnjima” pa sve do “pravde”. Ako pravednost sa smislom pobožnosti ne postoji u čovjeku i nije uistinu dobro prihvaćena u društvu, ne mogu se očekivati ni drugi vidovi dobra, ni u čovjeku ni u društvu. Nema dobročinstva bez pravednosti. Bez nje se ne može činiti dobro bližnjima, pogotovo ako čitamo ushićujuću definiciju dobročinstva u Vjerovjesnikovome časnom hadisu: “…da Allaha obožavaš kao da Ga vidiš, jer, iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi”.
Dobročinstvo je da Allahov rob budeš kao da Ga gledaš. Međutim, kakvo osjećanje, razmišljanje i predodžba trebaju biti zasnovani na čvrstom nepokolebljivom vjerovanju da se to vjerovanje produbljuje islamskim osnovama, a da bi se osjećalo kako dobročinstvo pruža ono što akter očekuje i čemu se nada.
Udjeljivanje bližnjima je, u najobuhvatnijem smislu, činjenje dobrog djela svim ljudima, zapravo, širenje principa dobra i njegove filozofije. Ako se ajet analizira iz ovog ugla, vidjet će se da je pravednost izvor dobročinstva i njegova osnova, a dobročinstvo je izvor dobra i dobrobiti, kao i njihova osnova.
Ako prijeđemo na zabrane, vidjet ćemo da se prva odnosi na razvrat.
Vjerovatan razlog je to što je razvrat početak svega što je odvratno kod čovjeka kao pojedinca i kod društva kao cjeline, te je zbog toga i stavljen naprijed. Kao što svi znaju da se u društvu u kojem vlada razvrat počinju širiti sve odvratnosti, jedna za drugom, tako se zna da će se i društvo znatno iskvariti. Zato se opasnost od njih nikad ne može smanjivati.
Odvratnost znači posezanje i javno praktikovanje onoga što je Uzvišeni Allah zabranio. Zapravo, to znači kršenje postojećih svemirskih zakona, nepokoravanje njima, a to je nešto što se odbija u svakoj vjeri i u svakoj zajednici i društvu.
Što se tiče nasilja, ono znači prekoračivanje granice. Ovo loše svojstvo se pojavljuje u pojedinačnom, a i u društvenom životu, u različitim oblicima i vidovima, počevši od nasilja koje čovjek čini samom sebi, preko neposlušnosti roditeljima, zatim dizanja zastave neposlušnosti državi i ugrožavanja mira u društvu, pa do negiranja i osporavanja Uzvišenog Allaha.
Kao što smo za pravednost vidjeli da je izvor dobročinstva, udjeljivanja bližnjima i dobrobiti, tako je i razvrat izvor odvratnosti, a ona je izvor i osnov nasilja.
Međutim, hanefijsko naučavanje je na stanovištu da wa (و) ovdje označava apsolutnu množinu, iako ono, kao veznik, u ovom časnom ajetu združuje svojstva, kako pozitivana koja se naređuju, tako i negativna koja se zabranjuju. Zato se ovdje ne pojavljuje raspoređivanje s odgovarajućim stavljanjem ispred (تقديم) i stavljanjem iza (تأخير). U sklopu šafi’ijskog naučavanja ocjenjuje se da je ovdje zadovoljeno i odgovarajuće raspoređivanje. Gledano iz tog ugla, uzročno-posljedični niz, koji smo ranije isticali, ovdje je moguć i vjerovatno je prisutan.
Ukratko bismo rekli da je ovaj ajet najobuhvatniji stavak u Kur’anu časnom o dobru i zlu, onako kako je rekao Ibn Mes’ud r.a.: “Obuhvata značenja čije komentarisanje je moguće u sklopu većeg broja tomova.”[1]
[1] Ibn Džarir at-Tabari, Džamu`-l-bayani, komentar ovog ajeta.
