وَلَقَدْ خَلَقْنَا الإِنسَانَ مِن صَلْصَالٍ مِّنْ حَمَإٍ مَّسْنُونٍ
Mi smo stvorili Adema od ilovače, od blata ustajalog. (Al-Hidžr, 26)
Zaudaranje ilovače iz koje je stvoren čovjek možda je bilo zbog bakterija prisutnih u njoj. To je na početku bila rastegljiva ilovača, zatim se vremenom premetala iz jednog stanja u drugo, iz jednog oblika u drugi, dok se nije iz “blata ustajalog” premetnula u spečenu glinu koja odzvanja ako se kucne. Dakle, premetnula se opet u ilovaču. Vjerovatno je sve moglo teći i sasvim drugim redom, a da se ishod znatno ne promijeni.
S jedne strane, tu je ilovača podložna promjeni i preinačavanju, usljed postojanja mikroskopskih živih bića u njoj, poput kakve proteinske smjese, a, s druge strane, to je suha besplodna ilovača, u kojoj ne postoji nikakvo predvidivo živo biće, sve do upletanja Allahovog znanja, Njegove moći i volje, u saljevanju ilovače unutar određenog kalupa te davanja ljudskog lika i unošenja Božijeg daha u nju kao nadnaravnosti stvaranja, da bi čovjek bio osovina Božijih lijepih imena i svojstava. Sve do tada čovjek je bio u međustanju (برزخ) između vode i zemlje, daleko od života.
Zatim, ta ilovača je postala čovjek, čije neke jedinke ne mogu premašiti meleka. Uz to, on sve do danas ima sklonost i mogućnost raspadanja i lišavanja svakog dobra. Iako on ima mogućnost da bude dobar s obzirom na svoju povezanost s Božijim lijepim imenima i svojstvima, u situacijama kad je lišen tih svojstava on odražava sva specifična obilježja svoga prvog početka kad je bio “ustajalo blato”.
Naravno, ako čovjek ne uspije ispuniti željeni cilj stvaranja, ne ulaže napor na tom putu, da bi se uzdigao na što veću visinu, ne pokazuje tu sklonost, on se nikad neće uzdići iznad svojstvene mu propadivosti i raspadanja.
