وَلَكِن لِّيَقْضِيَ اللّهُ أَمْراً كَانَ مَفْعُولاً لِّيَهْلِكَ مَنْ هَلَكَ عَن بَيِّنَةٍ وَيَحْيَى مَنْ حَيَّ عَن بَيِّنَةٍ وَإِنَّ اللّهَ لَسَمِيعٌ عَلِيمٌ
Ali se ona dogodila da bi Allah dao da se ispuni ono što je moralo da se dogodi, da nevjernik ostane nevjernik poslije očigledna dokaza, i da vjernik ostane vjernik poslije očigledna dokaza, – a Allah doista sve čuje i sve zna. (Al-Anfal, 42)
Prema ajetu: Da Gospodar tvoj hoće, na Zemlji bi doista bili svi vjernici (Yunus, 99), jasno je da je bio moguć i neki drugi poredak na ovom svijetu, ali je Božija volja odredila da trajna borba između vjerovanja i nevjerovanja postoji tokom cijelog života. Ova očigledna činjenica može se uočiti i kad se posmatra historija čovječanstva, počevši od Adema, a.s., pa sve do danas.
Stoga, želimo li živjeti u svijetu vjerovanja, ni trenutka ne smijemo zaboravljati da ćemo biti izloženi nevjerničkom zlostavljanju, okrutnosti, podlosti i neprijateljstvu. To neprijateljstvo, utemeljno protiv vjerovanja, potiče nevjernički blok na neprestano poduzimanje neprijateljskih čina protiv vjernika. Zato vjernici ne smiju dozvoliti da budu žrtva nevjernicima. Naravno, svakom na početku treba da bude jasan razlog smrti i života, kako ne bi imao bilo kakav izgovor kad stane pred Uzvišenog Allaha i da nema pravo pitati, zašto i zbog čega.
Ponekad imamo suprotnu situaciju od one koju smo izložili, tj. da su vjernici u podređenom položaju, a da je nevjernički blok dominantan. Međutim, krajnji ishod se time ne mijenja. Nijedna od dvije strane nema nikakav izgovor pred svojim Gospodarom, jer je određena borba, odnosno razračunavanje okončalo svoje postojanje i praksu u njemu, nevjernik je ostao nevjernik, dok je vjernik ostao vjernik.
Ako bismo ovo bolje pojasnili, rekli bismo: Uzvišeni Allah je učinio da se dvije skupine na jednome mjestu sretnu kako bi se dogovarale, a one su se razišle oko cilja. Nastala je atmosfera konfrontacije, a s njom i uvjeti koji su tu konfrontaciju učinili neizbježnom. Potom se to sve više zaoštravalo, dotle da je prekoračilo ljudski razbor i dovelo do faze razračunavanja licem u lice. Sasvim jasno se ispostavilo pojavljivanje onih “koji zaslužuju život poslije očigledna dokaza” i onih “koji zaslužuju smrt poslije očigledna dokaza”. Popadali su slabići, sa svom mržnjom, surovošću, gnjevom i udaljenošću od ispravnosti i sudjelovanja u dobru, za šta prethodno nisu imali opravdanja. Što se tiče onih koji nisu posegnuli ni za kakvim nedjelom, ili grijehom, već su samo prevaspitavali one koje je trebalo prevaspitati, na Bedru i drugdje, oni su dosegnuli horizonte stvarnog života s potpunim tjelesnim, duševnim i psihološkim mirom.
Kratko rečeno, u onom što se odvijalo na Bedru i na svim poprištima sličnim Bedru, nema riječi ni o čemu izvan dobrog razumijevanja problema, ni kod onih koji su izginuli, ni kod onih koji su preživjeli, ni kod vjernika ni kod nevjernika, ni kod pobjednika ni kod gubitnika. Nije ostalo ništa, jer je sve teklo prema onom šta i kako je isplanirao Onaj koji doista sve čuje i sve zna.
