وَلِلّهِ عَلَى النَّاسِ حِجُّ الْبَيْتِ مَنِ اسْتَطَاعَ إِلَيْهِ سَبِيلاً
Hodočastiti Hram dužan je, radi Allaha, svako onaj koji je u mogućnosti. (Ali `Imran, 97)
Svaki ibadet koji se obavlja radi Uzvišenog Allaha jeste zahvaljivanje za brojne blagodati kojima nas je obasuo. Čini se da u nekim vrstama ibadeta ima praktičnog udjela u mjeri s kojom se ispunjava samo radi Njega. Takav ibadet je hadž, a on je izraz zahvalnosti za blagodat zdravlja organizma i poklonjenih materijalnih dobara. Zato onaj ko naumi obaviti hadž kaže: “Obavit ću hadž radi Allaha.” Stoga i Kur’an u tom smislu kaže: radi Allaha, svako. Prijedlog radi (ل) u sintagmi radi Allaha (لله), ukazuje na polaganje prava na nešto. Dotle, izraz dužan je (على), u sintagmi dužan je svako onaj… (على الناس), ukazuje na obavezu. Određeni član (ال) u riječi svako (ljudi = الناس) ukazuje na određenost pojma.
Tako je korištenje riječi dužan je svako onaj bilo na početku praktično uvođenje i ukazivanje na ono što slijedi, a to je da se riječi dužan je svako onaj… odnose na neke ljude. Međutim, ko su oni? To su oni koji imaju sredstava za troškove puta i hrane, a imaju snage izdržati putovanje, pored zagarantovane zaštite, kad se radi o ženama.
Upotreba izraza “dužan je” u sintagmi …dužan je svako onaj…, ukazuje na jednu činjenicu, a to je da je hadž ibadet mnogo teži od namaza i posta. Pored napora putovanja, čovjek je prinuđen i na trošenje zamašnog iznosa novca, na udaljavanje od posla, zavičaja, porodice, itd. Izraz “dužan je”, koji koristi Kur’an, izdaleka nagovještava teškoće koje hadž karakterišu, mimo i iznad drugih strogih obrednih dužnosti.
Povrh svega ovoga, “mogućnost” (استطاعة) je izvršenje naredbe uz zadovoljstvo srca, uz odluku da se sve provodi na najljepši i najbolji način. To ovisi o volji, sposobnosti i pogodnosti, odnosno o mogućnosti koja ovdje, kao svoje sastavne dijelove, podrazumijeva snagu, sposobnost i pogodnost. Širina značenja ove riječi je izvor i uzrok različitog tumačenja u krugu mudžtehida i predmet opširnoga komentarisanja.
