Onaj koji dostavlja vjeru obavlja svoju misiju ispunjen ljubavlju i željom, a želja i ljubav mu je obavljanje misije poziva koju nizašta na svijetu ne bi zamijenio. Ovaj osjećaj je nužno uvijek posjedovati, ali je buđenje ovog osjećaja izrazito teško i zahtjevno. Ostvariti sebe u ovom osjećaju zahtijeva mnogo toga. Da Allahov Poslanik, s.a.v.s., nije probudio ovaj osjećaj u plemenitim ashabima do početka obavljanja svoje misije i da ih nije učinio zaljubljenicima u istinu i Uzvišenog Gospodara, u tom slučaju ne bi ni poslanica doživjela ostvarenje u stvarnosti koje je doživjela širom svijeta.
Halid ibn el-Velid, r.a., susreće se s vladarom Bizantije i najprije mu nudi prihvatanje islama.[1] Pozivanje u vjeru dolazi na prvom mjestu, prije nego što sablje progovore. Čime drugim ovo objasniti do izgaranjem da se vjera dostavi i njoj ljudi pozovu.
Utjecaj ove ljubavi i izgaranja ostavio je veliki trag na plemenite ashabe, neka je Allah sa svima njima zadovoljan, pa su ostavili svoju domovinu kako bi širom svijeta pozivali u islam i širili vjeru istine.
Spomenimo samo jedan primjer. Hubejba, r.a., su zarobili mnogobošci u Mekki. Nakon dugog vremena provedenog u zatočeništvu poveli su ga na trg gdje su ga planirali pogubiti. Bio je tužan i slomljenog srca jer ih nije imao priliku pozvati u islam i poučiti ih onome što mu je Allahov Poslanik, s.a.v.s., prenio od misije pozivanja i upućivanja.
Vodili su ga vezanog na pogubilište i on nije imao priliku da govori. Tražio je svojim pogledom bilo koga da mu prenese poziv u vjeru, ali bez koristi jer nije bilo nikoga ko je želio čuti, iako je gledao ljude koji su kasnije primili islam i bili ashabi Poslanika, s.a.v.s. Taj dan razum njihov je bio zatvoren za prihvatanje istine. Rekao im je: “Možete li me pustiti da obavim dva rekata namaza?” Dozvolili su mu i rekli da obavi svoj namaz. Klanjao je dva rekata upotpunjujući ih i bez žurbe, ali ne presporo. Prišao im je nakon toga i rekao: “Tako mi Allaha, da nećete pomisliti da sam se prepao smrti, oduljio bih namaz!”
Podigli su ga na stup na kojem će ga pogubiti. Koplje je usmjereno na njega kako bi ga probilo, a Hubejb, r.a., i dalje je tražio pogledom nekoga kome će o vjeri kazati. Nije tražio da ga neko spasi smrti, već je tražio drugog kojem bi on spasio vječni život u posljednjim trenucima svoga života. Uzvišen je Allah Koji je tako umanjio smrt u očima onih koji izgaraju u pozivanju u islam, čak u trenucima kada smrti gledaju u oči i nemaju mogućnost da pozivaju.
Tada se prilika neočekivano pojavila. Jedan od uglednika Mekke, još uvijek mnogobožac, postavio je pitanje koje je u biti nevažno, ali ima svoju mudrost i smisao jer daje priliku Hubejbu, r.a., da obavi misiju pozivanja u islam. Nekada iskrica može zapaliti ljubav i vjeru prema Gospodaru u srcima mnogih ljudi. Pitanje je bilo: “Da li bi volio da je Mahammed sada na tvome mjestu i da njemu glavu odsiječemo, a da ti budeš siguran sa svojom porodicom?”
Nema sumnje da se ovo pitanje neće uputiti nijednom muslimanu, a kamoli Hubejbu, r.a., plemenitom ashabu. Izgleda da je on samo tražio priliku da pozove u vjeru pa ju je našao kad je postavljeno ovo pitanje. Njegovo srce se usplahirilo i obradovalo, a u isto vrijeme uvrijedilo i ražalostilo zbog pitanja, pa je nastojao dati kratak odgovor – kao što je kratko obavio i namaz. Tražio je rečenicu u koju može staviti čitav svoj život i pred kojom povijest neće imati bilo šta dodati, već će pustiti da odzvanja stoljećima iza njega. Takva je i bila! Rekao je: “Tako mi Allaha, ne bih volio da Muhammeda i trn ubode i uznemiri, a da ja budem sa svojom porodicom!” Neka na ovoj odanosti poleti plemenita duša ovog ashaba!
Nakon što je rekao spomenutu rečenicu, u Hubejbu, r.a., nije ostao žal za misijom i osjećao je da je obavio koliko je mogao. Tada je postao lahak poput pera i ostalo je samo da poselami Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i krene prema Džennetu. Bio je ubijeđen da će selam koji je izgovorio doći do Allahovog Poslanika, s.a.v.s., prevalivši razdaljinu između Mekke i Medine. Kako da posumnja kada ga šalje Poslaniku velikanu! Posljednje njegove riječi prije pogubljenja bile su: “Selam ti Allahov Poslaniče!” Poslanik, s.a.v.s., je sjedio s ashabima u Medini kad naglo ustade i reče: “I tebi selam neka je Hubejbe!”
Svaka osoba koja poziva u islam treba obavljati svoju misiju s ljubavlju i žarom s kojim je to činio Hubejb, r.a. Mora ako želi kazati povijesti, koja se kreće u pogrešnom pravcu: “Stani!” Mora ako se želi boriti protiv pokreta i procesa koji čovječanstvo odvaćaju od Pravog puta. Mora ako želi vjerodostojno obaviti misiju namjesništva na Zemlji kojom ga je On, dž.š., zadužio.
[1] Vidi: Ibn Kesir: El-Bidaje, 7/13.
